Design a site like this with WordPress.com
Get started

BOG TE VOLI

DUH SVETI

Crkva nas uči da je samo jedan Bog, a tri su božanske osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. Uči nas da je Duh Sveti treća osoba Trojstva, ravnopravna Ocu i Sinu s kojima dijeli božansku narav. Pred kraj molitve Vjerovanja izgovaramo ove riječ: ,,[Vjerujem] i u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca: koji izlazi od Oca i Sina. Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima.” No, jesi li ikada zastao nad ovim riječima i pokušao shvatiti što sve to znači? Ako jesi, bi li ti bio problem odgovoriti nekome na pitanje: Tko je Duh Sveti?

Kako bismo odgovorili na to pitanje, prvo se moramo zapitati: Tko je Sveto Trojstvo? Nerijetko možemo čuti slična pitanja. Kako trojica – a jedan Bog? Kako jedan, a opet trojstven? Je li se Bog razdijelio na troje? Ili to mi, kršćani, vjerujemo u tri boga? Nije ni čudno što se postavljaju ovakva pitanja jer je otajstvo Trojstva uistinu neshvatljivo i nerauzmljivo nama ljudima. To je misterij nad svim misterijima. I koliko god pokušavali shvatiti taj trojstveni odnos, svojim razumom ne možemo zagrebati dalje od površine. Ali, i to malo površine je nama malim ljudima dovoljno da se damo u razmišljanje.

Dakle, Bog je jedan, a tri su božanske osobe. Tri su osobe u jednom biću. Nije li to kontradiktorno? Ne. Bilo bi kada bismo rekli da je Bog tri bića u jednoj osobi. No, Bog je samo jedan. Jedno biće. Povežimo to s našom ljudskom naravi. Možemo to učiniti jer smo stvoreni na sliku Božju, u svakome od nas je mali odraz Trojstva.

Svatko je od nas jedno biće – ljudsko biće. Svatko od nas je čovjek. To je odgovor na pitanje: „Što sam ja?”. Čovjek po svojoj naravi, po svojoj prirodi. Po svim onim morfološkim, anatomskim, fiziološkim karakteristikama koje nas sačinjavaju, sve ono zbog čega možemo reći da smo ljudi. No osim što smo jedno biće, svatko od nas je jedna osoba. To je odgovor na pitanje: „Tko sam ja?”. A biti osoba podrazumijeva biti originalan, neponovljiv čovjek među čovječanstvom. Osoba je, stoga, čovjek koji ima više kognitivne funkcije, čovjek koji razmišlja, misli, govori; čovjek koji ima osjećaje i koji ljubi; čovjek koji ima ime i lice, koji djeluje i stvara, koji zna komunicirati i učiti. Dakle, ja sam jedno biće – čovjek, a samo sam jedna osoba – Marijan.

Primijenimo ovaj pristup na Boga. Bog je jedno biće. On je Bog. „Što je Bog?” – Bog je savršeno biće. Izvan prostora i vremena, a svim prostorom i vremenom upravlja. Sveznajuće, svemoguće i besmrtno biće koje stvara i oživljuje sva ostala bića, cijeli svemir i sve u njemu. No, na pitanje „Tko je Bog?” odgovor izgleda malo drugačije. Bog je tri osobe. Ne Bog jesu tri osobe, nego Bog jest tri osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. Stoga kada se prekrižimo, ne govorimo „u imena…”, već „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.”
U jednoj čovjekovoj osobi sadržana je i čovjekova misao i čovjekova ljubav. U Bogu, pak, budući je savršeno biće koje nadilazi čovjeka, nalazimo savršenu Misao i savršenu Ljubav. Osobe u Trojstvu kao da su međusobno „podijelile uloge”. Otac rađa jednu Misao, rađa jednu jedinu riječ – Riječ u kojoj je sadržana sva Istina i Život; rađa sliku samoga sebe – svoga Sina Isusa Krista. A Otac i Sin se međusobno ljube savršenom ljubavlju, poznaju se i otkrivaju se jedan drugome po toj uzajamnoj Ljubavi, kojoj je ime Duh Sveti. Otac je, dakle, Stvoritelj – božanska osoba koja svime upravlja i sve uzdržava. Sin, koji je rođen od Oca, jest Spasitelj, osoba koja otkupljuje ljudski rod i vodi ga k Ocu. Duh Sveti je Životvorac, osoba koja posvećuje, udiše život u ljude i u istima djeluje. A opet, sva Trojica djeluju zajedno jer su savršeno jedno. Otac i Sin jedno su. Sin i Duh jedno su. Otac i Duh jedno su. Bog se na prekrasan način objavio Mojsiju kada mu je rekao: „Ja Jesam!”. Uistinu On jest. To je daleko neshvatljiv misterij. Sv. Augustin jednom je prilikom rekao da, ako mislimo da shvaćamo Presveto Trojstvo, tada vjerojatno vjerujemo u krivoga Boga. Otajstvo trojedinosti čovjek nikada neće spoznati.

Presveto Trojstvo možemo promatrati posebno i kroz prizmu ljubavi. Otac je taj koji ljubi, Sin je ljubljen, a sama Ljubav između Oca i Sina je Duh Sveti.

Sada se možemo usredotočiti na tu živu Ljubav – Duha Svetoga.

Živimo u modernom vremenu u kojem sve manje prostora ostavljamo Duhu Svetome da djeluje. Dijelom zato jer Ga krivo percipiramo. Mnogo je pak onih koji sumnjaju u božanstvo Duha Svetoga; za takve je On tek puka „pozitivna energija”, pozitivna alegorija na Božju ljubav. On nikako nije energija. Duh Sveti je osoba! Živa i djelotvorna.

Svatko od nas je barem jednom u životu pomislio: „Da sam barem živio/živjela u Isusovo doba…” Da, bio bi to izvanredan doživljaj. Mogao bi Ga čuti kako govori, slušati i upijati Njegove riječi. Mogao bi Ga vidjeti, zapamtiti kako je izgledao. Mogao bi Ga pogledati u oči, u te najljepše oči na svijetu. Mogao bi Ga naposlijetku i slijediti. Mogao bi. Ali, postoji problem. Bi li prepoznao da On nije samo Isus iz Nazareta, nego je i Krist? Bi li prepoznao da pred tobom stoji Bog? Ta nitko ne može priznati Isusa osim po Duhu. Tisuće i tisuće su Ga vidjele. Tisuće i tisuće su Ga slušale. A samo mali broj Ga je potpuno slijedio. Bi li i ti bacio svoje mreže i krenuo za Njim ili bi i tebi Njegove riječi bile tek tvrda besjeda? I sam Učitelj ovo govori: „No kažem vam istinu: bolje je za vas da ja odem; jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću ga k vama.” (Iv 16, 7) Dok je hodao ovom zemljom, Krist je bio ograničen svojim ljudskim tijelom. A sada, kada je uzašao na nebo, mogao nam je poslati svoga Duha, kako bi bio prisutan u svima i djelovao u svima. „Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on – Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi.” (Iv 16, 12-13) Znači li to da je Duh Sveti sišao kako bi zamijenio Krista? Ne! Duh Sveti otkriva Krista još dublje. Upravo po Duhu Svetom je Djevica Marija začela. Po Duhu Svetom je Isus postao Krist. Po Duhu Svetom je Isus uskrsnuo. 
Duh otkriva Sina, baš kao što nam je Sin otkrio milosrdnog Oca.

Shvaćaš li, sestro i brate kršćanine, da je tvoja vjera dar? Dar je to koji ti je Duh Sveti udijelio. On djeluje u nama i više no što mislimo. Najkonkretnije djeluje u sakramentima. Prvo što ti pada na pamet je sakrament sv. Potvrde, pod kojim si, među ostalim, primio 7 darova Duha Svetoga: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji. Koliko tih darova koristiš gotovo svakodnevno, a da na njima nisi ni zahvalan.

Djeluje i na razne druge načine. Ne moraš biti mističar i doživljavati ekstaze da bi osjetio poljubac Duha Svetoga. On se očituje u malim djelima ljubavi. Možda nisi ni svjestan svih trenutaka kada je Duh zahvatio tvoj život.

Njegovo drugo ime je Ruah, tj. Vjetar. Duh Gospodnji je blagi povjetarac, blagi šapat koji ti govori i koji te usmjeruje. Na tebi je da se povučeš u osamu i da osluškuješ taj šapat, inače će te buka ovoga svijeta oglušiti. Tek kada ga odlučiš poslušati, možeš činiti i veće stvari. Čovjek koji surađuje s Duhom sabire i Njegove plodove: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrotu, vjernost, blagost i uzdržljivost. U tome ne može pogriješiti.

Važno je naglasiti i još jednu ulogu Duha Svetoga, a to je da je On molitelj u nama. Duh je taj bez kojeg nema dijaloga s Bogom. On molitvu čini molitvom. „A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: »Abba! Oče!«” (Gal 4, 6) Čak i kada ne znamo kako moliti, kada ne želimo moliti, on moli u nama neizrecivim uzdasima. Toliko se zauzima za nas.

Duh Sveti je vatra. On je oganj, živi plamenik Božje ljubavi. I želi nas zapaliti. Želi zapaliti i uništiti svo zlo u nama, svu našu oholost i naše grijehe. Potpuno nas pročistiti. A potom nas želi zapaliti svojom ljubavlju. Da izgaramo za Boga i za brata čovjeka.

„Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide.” (Iv 3, 8) 
Prepusti se Duhu, neka zapuše gdje On to hoće. I zasigurno će te dovesti ondje gdje će ti biti najbolje.

Veni Sancte Spiritus!

BOG TE VOLI

amen sebeminjati to je GOSPODINOVA poruka ne 2 SEBE Ja svaki od nas ,Tomislav Ivančić – Korizma Je Znak Da Se Čovjeka Može Mijenjati
13 882 visningar

Duhovna Obnova

Publicerades den 6 mars 2019

Prenumerera 18 tn
TOMISLAV IVANČIĆ rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre, član je uredništava i suradnik brojnih tuzemnih i inozemnih teoloških časopisa, te član Društva hrvatskih književnih prevoditelja. Od 1983. godine kanonik je zagrebačkog Prvostolnog kaptola.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. U posljednjem desetljeću školuje kod nas i u inozemstvu djelatnike za rad u centrima za duhovnu pomoć i za vođenje seminara za evangelizaciju. Njegovi znanstveni i stručni članci izlaze u domaćim i inozemnim časopisima, a brojne knjige su prevedene na njemački, talijanski, francuski, engleski, korejski, nizozemski, mađarski, slovački, albanski, slovenski i srpski jezik. Od 1998. do 2001. godine bio je dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U rujnu 2001. izabran je za rektora Sveučilišta u Zagrebu.
Papa Ivan Pavao II. izabrao ga je 9. veljače 2004. godine za člana Međunarodne teološke komisije, kojoj je predsjedavao pročelnik Kongregacije za nauk vjere, Joseph kardinal Ratzinger, papa Benedikt XVI., koji ga je ponovno – u ožujku 2009. godine – imenovao članom Komisije na još jedan petogodišnji mandat. Godine 2010. imenovan je papinskim kapelanom s titulom monsignor.

Kata Veselcic
för 3 månader sedan

Kamo srece kad bi se ljudi promjenili svi na bolje nebi bilo toliko zlo na ovoj zemlji posto bi raj zemaljski al to je jako tesko kad bi svako sebe upozno kakav je tek onda bi shvatio kakva je osoba molit cemo da zavlada mir i da svi ljudi promjene sebe na bolje

Svara

Gracijela Malisa
för 3 månader sedan

Monsignore Ivančiću, imam mnoge Vaše knjige koje sam pročitala i lijepo Vas je slušati, ali isto tako pritom razmišljam o činjenicama iz života Katoličke Crkve. kažete-”misle negativno o tom čovjeku i taj čovjek mora biti negativan”, ”kad su četnici rezali uši i morali su to gutati, nitko ih ne smatra monstrumima”, ”oni su teški bolesnici i treba ih liječiti”, ”koliko ima sudaca koji su krivo osudili”, ”koliki su bili ubijani”’, ”i niko te suce ne smatra monstrumima, a oni jesu”.ako Vam kažem Sveta Katolička inkvizicija, ne moram pisati sve o tome, ali se mnoge gnjusarije koje je Vaša firma činila poklapaju s gore navedenim-o čemu u ovoj obnovi govorite. nikad se ni jedan čovjek na svijetu nije usudio jedan dan u kalendaru posvetiti Nevinim žrtvama Svete Katoličke inkvizicije. svi znamo zašto!
sad slušam da govorite o ”abortusu” i kako ”ne moraju rastavljati brakove” , i ”kako Isus nije osuđivao Farizejce”. u Rovinju je jedan prelijep otok, velik i zovu ga još i Rajski otok. časne sestre su dolazile u 3, 4. mjesecu trudnoće na otok i nakon navršenih 9 mjeseci nošnje rodile su, i svoje su dijete metalnom iglom od pletenja ubile tako što su mu probušile lubanju. dijete su pokopale na otoku.
osvrčući se na ”rastavljenie brakove” Katolička je crkva dva puta na oltaru oženila Marka Perkovića Thomsona, tako što si je brak proglasila ništavnim. Andrea Boccelli isto tako živi u važećoj poligamiji. ima živu i zdravu ženu ( s kojom je u Katoličkoj Crkvi sklopio ”važeći” crkveni brak ) koja mu je rodila dvoje djece. ostavio je svoju jedinu ženu i uzeo u novi dom drugu ženu kojoj je na oltaru u Katoličkoj Crkvi obećao ”u dobru i zlu dok nas smrt ne rastavi”. Vaše kolege su blagoslovili i taj brak i rekli su tom paru da je to ”važeća” zajednica koja traje dok jedno od njih ne umre i da se do tada ne mogu ”rastaviti”. mi ljudi to gledamo i pitamo se-kako to da ja koja živim s dečkom pod istim krovom ne mogu na Sv ispovijediti dobiti odriješenje grijeha. drugi se vjernik pita-kako to da na mene u ispovijedaonici fratar viče zato što sam vodio ljubav s djevojkom iako sam u braku… ( svi u Crkvama, pa i Vi ovdje kažete da ljubav liječi sve )
što se Farizejaca tiče-ta se riječ vrlo često čuje s oltara. zaključujemo, mi vjernici, da su tzv. Farizejci mili Crkvenim Ocima, ali ne na onaj način kako ih je Isus ljubio…
kažete da ”novac stvara zločinca”. neću ovdje filozofskim pristupom zboriti o novcu, ali ću reči da sjedište Vaše firme ima bogatu banku koju ni ne zovu tako, s obzirom na (dijelom) tzv. milodare i donacije nas vjernika. znamo koliko je dana bio papa Albino Luciani prije nego su ga kolege u Vatikanu otrovale i to samo zato što je tražio dokumente o ulazu i izlazu novca iz IOR-a. i onda ironija-prvo Crkva muči, otruje ili ubije čovjeka, a onda ga proglasi mučenikom, blaženikom i na poslijetku svecem. citirati ću Vaše riječi iz ove obnove :”i niko te suce ne smatra monstrumima, a oni to jesu”.
i ja želim da me svi vole, štuju, da mi se dive još 2000 godina, ali ”lako bi bilo odgajati djecu kad bi imala samo uši”, kako je rekao Jean-Jacques Rousseau.
nije mi bila namjera uvrijediti Vas, ali ako imate osjećaje čovjeka biti ćete i Vi povrijeđeni zbog svega. mi vjernici idemo na Euharistiju, Klanjamo se pred Presvetim na oltaru, održavamo živom tradiciju naših predaka, djecu pred spavanje prekrižimo i nad njima molimo Anđele čuvaru mili, umorni zaspimo s krunicom u ruci, kumpanjamo naše pokojne uz Gospodina, redovito čitamo i razmatramo Sveto pismo, naručujemo mise zadušnice i mise za potrebite…, ali smo ZBUNJENI

KONTEMPLIRAJ ŽIVOT
för 3 månader sedan (redigerad)

Pročitajte još jednom svoj tekst i primijetićete na čemu vam je fokus, pažnja , na zlu … a ne na dobru , na onom što ne valja , a ne na onom što je dobro i za primjer… I svećenici su ljudi , grešni . Oni su na udaru najvećeg zla jer , su ‘ prva odbrana ‘ na liniji koja štiti vjernike i zloduh ih snažno udara. Nije važno što je to Vatikan, nije sa tim zaštićen od zla… …o čemu je govorio pokojni prof. Ivančić. U Isusa treba gledati . On nam je jedini uzor i njega trebamo nasljedovati , ne svećenike . Molite za svećenike umjesto kritikovanja …:) Pozdrav i zelim Vam da premjestite fokus na DOBRO I LIJEPO, PLEMENITO I ČISTO jer ćete i vi onda takvi biti , kao i ja i svi mi , naravno i neće biti zbunjenosti. Ako gledate više u zlo, pa malo u dobro ……svako bi bio zbunjen ! 🙂 Hvala ! https://www.youtube.com/watch?v=xWX2h-hPoGQ
DEVETNICA SRCU ISUSOVU

  1. LIPNJA 2019.ADMINISTRATORKOMENTIRAJ
    DEVETNICA SRCU ISUSOVU
    ( Sv. Alfons Marija Liguori)

Prvi dan: Ljupko Srce Isusovo
Tko je u svemu ljubak nužno je obljubljen. Ah, kad bism se mi potrudili upoznati sve lijepe strane ljupkog Isusa Krista, svi bismo bili sretni ljubeći ga. I koje bi srce među svim srcima moglo biti ljupkije od Srca Isusova? Njegovo Srce je potpuno čisto, sveto, puno ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Slava Božja i naše dobro su jedine želje Isusova Srca. U njegovu Srcu sva je Očeva milina i slast. U njemu kraljuju sva savršenstva i sve kreposti: najgorljivija moguća ljubav prema Bogu, njegovu Ocu, sjedinjena s najvećom mogućom poniznošću i poštovanjem; najveća smetenost zbog naših grijeha koje je uzeo na sebe, sjedinjena s najvećim povjerenjem nježnog Sina; najveće gnušanje na naše grijehe sjedinjeno sa živom samilošću prema našim bijedama; najveća muka skupa sa savršenim predanjem u volju Božju. Tako da se u Isusu nalazi sve što je dostojno ljubavi.

Neki su skloni ljubiti osobe zbog njihove ljepote, drugi zbog nevinosti ili blagosti ili pobožnosti. A kad bi postojala neka osoba koja bi imala sve ove i druge kreposti tko bi mogao ne ljubiti je? Kad bismo i na daljinu čuli da postoji neki princ lijep, ponizan, uljudan, pobožan, pun ljubavi, sa svima blag, koji uzvraća dobrom onima koji mu čine zlo, iako ga ne bi poznavali, a ni on nas, u njega bismo se zaljubili i bili bismo potaknuti ljubiti ga. A Isus Krist koji ima sve ove kreposti u najvišem stupnju, i tako nas nježno ljubi, pa kako je moguće da je tako malo ljubljen od ljudi, da on nije predmet sve naše ljubavi? Oh, Bože moj, Isus koji je jedini ljubak i koji nam je iskazao tolike znakove svoje ljubavi, izgleda da je samo on bez sreće s nama, ne uspijeva vidjeti da je obljubljen, kao da ne bi bio dovoljno dostojan naše ljubavi! Zbog toga su plakale sv. Ruža Limska, sv. Katarina Đenovska, sv. Tereza Avilaska, sv. Marija Magdalena Paciška, koje kad su vidjele veliku nezahvalnost ljudi plačući su uzvikivale: Ljubav nije ljubljena, ljubav nije ljubljena!

Molitva: Ljubljeni moj Otkupitelju što bi mi dostojnije izvan tebe mogao zapovjediti ljubiti vječni Otac? Ti si ljepota Raja, ti si ljubav Očeva, u tvom Srcu je sjedište svih kreposti. O ljubljeno Srce mog Isusa ti zaslužuješ ljubav svih srdaca. Jadno i nesretno srce koje te ne ljubi. Takvo nesretno srce je bilo i moje u vremenu kad te nisam ljubio, ali ne želim nastaviti biti nesretan. Ljubim te i želim te zauvijek ljubiti moj Isuse. U prošlosti sam bio zaboravio na tebe a sada što očekujem? Možda očekujem da me ti zbog moje nezahvalnosti zapustiš i zaboraviš na mene? Ne dragi moj Spasitelju, ne dopusti to. Ti si Božja ljubav, pa zar da ne budeš i ljubav jednog bijednog grešnika poput mene prema kojemu si bio tako dobar i ljubio si ga?

Blaženi plamenu koji goriš u zaljubljenom Srcu Isusovu, upaliti i u mom siromašnom srcu blaženi plamen koji je Isus s Neba došao zapaliti na zemlji. Sažezi i uništi sve nečiste ljubavi koje žive u mom srcu i sprječavaju da bude potpuno tvoje. O Bože moj, učini da moje srce živi samo zato da te ljubi, tebe moga Spasitelja. Ako sam te nekada prezirao sada znaj da si ti moja jedina ljubav. Ljubim te, ljubim te, ljubim te i ne želim ljubiti ništa drugo osim tebe. Ljubljeni moj Gospodine neka ti ne bude odbojno da te ljubi jedno srce koje te je u prošlosti preziralo. Pokazati anđelima srce koje te je nekada vrijeđalo i preziralo a sada te ljubi neka bude tvoja slava. Presveta Majko Marijo, nado moja, pomozi mi. Moli Isusa da me svojom milošću učini onakvim kakvim me on želi. Litanije Srca Isusova str. ….

Drugi dan: Srce Isusovo koje ljubi
Oh kad bismo shvatili ljubav kojom gori Srce Isusovo prema nama! On nas toliko ljubi da kad bi se sjedinila sva ljubav svih ljudi, anđela i svetaca sa svim njihovim snagama ne bi se dobio ni tisućiti dio ljubavi kojom nas Isus ljubi. On nas ljubi beskrajno više nego li mi ljubimo sami sebe. Ljubio nas je do pretjeranosti. Koja bi mogla biti veća pretjeranost od toga da Bog umre za stvorenja? Ljubio nas je do kraja. Bog nas je ljubio oduvijek. U vječnosti nije postojao nijedan trenutak kad Bog nije mislio na nas i nije ljubio svakoga ponaosob. Iz ljubav prema nama je postao čovjekom, teško živio i umro za nas na Križu. On nas je, dakle, više ljubio od svoje časti, svog odmora i samoga života budući da je sve žrtvovao da bi nam pokazao veličinu svoje ljubavi. Pa zar to nije preobilna ljubav koja začuđuje anđele i Raj za svu vječnost? Njegova ljubav ga je potakla da još i danas ostane s nama u Presvetom Sakramentu kao na prijestolju svoje ljubavi, gdje on boravi u komadiću kruha, bez pokreta i sjetila, izgleda da potpuno poništava svoje Veličanstvo te kao da je tu samo da bi obavljao službu ljubavi prema ljudima. Ljubav želi trajnu prisutnost osobe koju ljubi. Ta ljubav i želja je potakla Isusa da ostane s nama u Presvetom Sakramentu.

Zaljubljenom Gospodinu je izgledalo premalo provesti s nama kao čovjek trideset godina pa je, kako bi pokazao svoju želju da bude uvijek s nama, želio učiniti najveće od svih čudesa, ustanovio je Euharistiju. Djelo otkupljenja je već bilo učinjeno, ljudi su se bili izmirili s Bogom, čemu je služilo Isusu ostati na zemlji u Presvetom Sakramentu? Ah, on je ostao jer se ne može rastaviti od ljudi jer s nama pronalazi svoje radosti. Ta ljubav je toliko prožela njegovo Srce da ga je navela postati hranom naših duša kako bi se s nama sjedinio i učinio naša srca jednim s njegovim Srcem. O koje li divote! O preobilje ljubavi Božje. Jedan sluga Božji je govorio: “Kad bi nešto moglo uzdrmati moju vjeru u otajstvo Euharistije to ne bi bila sumnja kako kruh može postati tijelo i kako Isus može biti na više mjesta i cio sažet u tako malo prostora jer bih odgovorio da je Bogu sve moguće. Ali ako me se pita kako to da je Srce Isusovo toliko ljubilo čovjeka da je postalo njegovom hranom, ne bih znao što drugo odgovoriti osim reći da je to istina vjere koja nadilazi moj razum te kako se Isusova ljubav ne može razumjeti.” O ljubavi Srca Isusova daj da te ljudi upoznaju i uzljube!

Molitva: O ljubljeno Srce mog Isusa, Srce zaljubljeno u ljude, Srce stvoreno kako bi ljude ljubilo, kako je moguće da ti ljudi ne uzvraćaju ljubavlju te da te vrijeđaju? Ah, bijednog li mene i ja sam bio među tim nezahvalnicima koji te nisu znali ljubiti. Oprosti mi moj Isuse, ovaj veliki grijeh, da nisam ljubio tebe koji si me prvi toliko ljubio i koji nisi mogao ništa više učiniti kako bih te ja uzljubio. Uviđam da zbog vremena u kome sam se bio odrekao ljubavi prema tebi zaslužujem da budem osuđen i tako te više nikada ne bih mogao ljubiti. Ah ne, moj dragi Spasitelju, kazni me svakom drugom kaznom samo tom ne. Udijeli mi milost da te ljubim a zatim dopusti da trpim bilo kakvu patnju koju hoćeš. Kako bi se mogao bojati takve kazne kad mi ti daješ slatku i dragu zapovijed da ljubim tebe, moga Boga? Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim!

Da moj Bože, ti želiš da te ljubim i ja te želim ljubiti, ne želim ljubiti ništa drugo do li tebe. O ljubavi Srca Isusova ti si moja ljubav. O ljubavlju zapaljeno Srce Isusovo ražari moje srce. Ne dopusti da ja ubuduće niti za jedan trenutak živim bez tvoje ljubavi, radije me prije ubij, uništi nego da pokažem svijetu tu užasnu nezahvalnost, da ja toliko ljubljen od tebe poslije tolikog svijetla koje sam primio ponovno prezrem tvoju ljubav. O ne, Srce Isusovo ne dopusti to. Isuse, ufam se u Krv koju si za mene prolio da ću te uvijek ljubiti i da ćeš me ti uvijek ljubiti. Ova ljubav između mene i tebe neće nikada prestati. Marijo, ti koja toliko želiš vidjeti da je Isus ljubljen, veži me, stisni me uz Srce Isusovo tako da se nikad više od njega ne odvojim. Litanije Srca Isusova str. ….

Treći dan: Srce Isusovo koje želiš biti ljubljeno
Isus nas ne treba. On je s našom ili bez naše ljubavi jednako blažen, bogat i moćan, kaže sv. Toma Akvinski. Srce Isusovo, jer nas toliko ljubi, želi našu ljubav kao da mu je čovjek potreban i kao da njegova sreća zavisi o čovjeku. Tome se čudio i Job kad je govorio: Što je čovjek da ga ti toliko cijeniš, da je tvome Srcu toliko prirastao? (Job 7,17). Kako, a jedan Bog želi i traži s toliko skrbi ljubav jednog crva! Velika bi stvar bila da je Bog samo dopustio da ga ljubimo. Da neki podanik kaže svome kralju: “Gospodine ljubim te!”, smatrali bi ga presmionim. A što bi se tek reklo kad bi kralj rekao podaniku: “Želiš li me ljubiti?” Tako se ne ponizuju ni zemaljski kraljevi, a Isus koji je kralj Neba, s toliko ustrajnosti traži našu ljubav: Daj mi sine srce svoje i neka oči tvoje raduju moji putovi. (Izr 23,26). A ako izgnaju Isusa iz koje duše, on ne odlazi, nego stoji na vratima srca te zove i kuca kako bi ušao: Stojim na vratima i kucam (Otk 3,20), i moli da mu se otvori nazivajući dušu sestrom i zaručnicom: Otvori mi sestro moja, zaručnice moja (Pj 5,20).

Srce Isusovo pronalazi svoje najveće slasti kad vidi da ga ljudi ljube i tješi se kad mu neka duša kaže i često ponavlja: “Bože moj, Bože moj, ljubim te”. Sve to je plod velike ljubavi kojom gori Srce Isusovo. Tko ljubi, nužno želi biti ljubljen. Srce traži srce, ljubav traži ljubav. “Koji o Bogu razmišljaju, ne bi li ga trebali i ljubiti” – kaže sv. Bernard. A i sam Bog je kazao: Što traži tvoj Bog od tebe osim da ga se bojiš, da hodiš njegovim putovima i da ga ljubiš? (Izl 10, 12). Poručuje da je on dobri pastir koji, kada pronađe izgubljenu ovcu, tješi se i sve zove: Radujte se sa mnom jer sam našao izgubljenu ovcu (Lk 15,6). Poučava nas da je dobri otac koji, kad mu se izgubljeni sin vraća ne samo da mu oprašta nego ga i nježno grli. Kaže nam da tko ga ne ljubi osuđen je na smrt: Tko ne ljubi ostaje u smrti (1 Iv. 3,14). A kada susretne nekoga tko ga ljubi, zadržava ga uza se i sjedinjuje se s njime: Tko ostaje u ljubavi u Bogu ostaje i Bog u njemu (1 Iv 4,16). Pa nakon toliko prošnji, tolike skrbi, tolikih obećanja i prijetnji hoćemo li ostati nepokretni i ne ljubiti Božansko Srce koje toliko želi da bude ljubljeno?

Molitva: Predragi moj Otkupitelju, reći ću ti sa sv. Augustinom, ti mi zapovijedaš da te ljubim, a ako te ne ljubim prijetiš mi Paklom, a koja veća nesreća bi mi se mogla dogoditi od toga da budem lišen tvoje ljubavi? O Srce Isusovo, ako me želiš prestrašiti samo mi zaprijeti da ću živjeti bez da tebe ljubim. Ova prijetnja me straši više od tisuću Pakala. O Bože moj, kad bi osuđenici usred Pakla tebe ljubili Pakao bi brzo postao Rajem, a kad te sveci u Nebu ne bi mogli više ljubiti, Raj bi brzo postao Pakao. Tako je govorio sv. Augustin.

Božansko Srce mog ljubljenog Gospodina, vidim da za svje grijehe zaslužujem biti ostavljenim od tvoje milosti i time osuđen da te više ne ljubim, ali shvaćam da ti želiš da te ljubim i u sebi osjećam veliku želju da te ljubim. Ta moja želja dar je tvoje milosti, ti si mi je udijelio, daj mi i jakosti da je ostvarim te da ti od danas uistinu svim srcem ponavljam: “Bože moj ljubim te, ljubim te, ljubim te… Ti želiš moju ljubav a ja želim tvoju ljubav. Zaboravi Isuse moje grijehe iz prošlosti, i zauvijek se ljubimo. Ti me nećeš ostaviti, a ja neću ostaviti tebe. Zauvijek ćeš me ljubiti i ja ću te zauvijek ljubiti. Tvoje zasluge Isuse su moje ufanje. Daj da te sve više ljubim, više od bilo kojeg grešnika koji te je najviše povrijedio. Bezgrešna Djevice, pomozi mi, moli Isusa za mene. Litanije Srca Isusova str. ….

Četvrti dan: Ožalošćeno Srce Isusovo
Nije moguće shvatiti koliko je Srce Isusovo nama za ljubav na zemlji bilo ožalošćeno i kao posljedicu toga ne suosjećati s njime. On sam nam kaže da je njegovo Srce bilo ožalošćeno tolikom mukom da je samo ona bila dovoljna da umre iz čiste boli, da ga božanstvo čudom nije spriječilo da ne umre. Žalosna je duša moja do smrti (Mk 14,34). Najveća bol Srca Isusova u Getsemaniju koja ga je toliko ožalostila nije bilo viđenje patnje, mučenja i uvreda koje su mu ljudi pripravljali, nego nezahvalnost i hladnoća prema njegovoj beskrajnoj ljubavi. Sve razlučujući on je vidio sve grijehe koje ćemo učiniti poslije njegove muke i tako gorke i sramotne smrti. Poglavito je predviđao tolike užasne uvrede koje će ljudi učiniti njegovom ljubeznom Srcu koje nam je kao ostavštinu ostavio u Presvetom Oltarskom Sakramentu. O Bože moj kako sve nisu vrijeđali Isusa u ovom Sakramentu ljubavi prema ljudima!

Neki su ga pogazili, drugi bacili na smeće, treći se njime koristili kako bi đavlu iskazivali čast! Pa ipak, viđenje svih tih grozota nije spriječilo Isusa da nam ostavi ovaj veliki zalog i svjedočanstvo svoje ljubavi. On beskrajno mrzi grijeh, ali ljubav prema nama izgleda da je u njemu nadvladala tu odbojnost prema grijehu jer je radije dopustio da se počine tolika svetogrđa Presvetom Sakramentu nego da liši te božanske hrane duše koje ga ljube. Pa zar to nije dovoljno da ljubimo Srce Isusovo koje nas je toliko ljubilo? Možda Isus nije dovoljno učinio da zasluži našu ljubav? Hoćemo li još biti nezahvalni i samoga ostaviti Isusa u Svetohraništu, kako to čini većina ljudi? Nećemo li se radije sjediniti s malim brojem pobožnih duša koja ga znaju prepoznati pa izgaraju iz ljubavi više negoli svijeće koje gore pred svetohraništem. Tu Srce Isusovo gori ljubavlju za nas, pa zar da mi u njegovoj prisutnosti ne izgaramo za njega?

Molitva: O klanjanja dostojni i dragi moj Isuse, evo do tvojih nogu onoga koji je toliko ožalostio tvoje najljupkije Srce. O Bože moj, kako sam mogao tako ogorčiti Srce koje me je toliko ljubilo i nije nimalo pazilo na sebe kako bih ga ja uzljubio! Ali utješi se, da tako kažem, dragi moj Spasitelju, i znaj da moje srce ranjeno tvojom milošću i tvojom ljubavlju sada kuša toliko kajanje za uvrede kojima sam te povrijedio da bi od muke htjelo umrijeti. Ah moj Gospodine, kad bi mi dao toliku bol kajanja za moje grijehe koju si ti imao za vrijeme svoga života.

Vječni Oče, prikazujem ti muku i žalost koju je tvoj Sin trpio za moje grijehe i po njima molim da mi udijeliš tako veliku bol za uvrede kojima sam te uvrijedio, tako da uvijek živim ožalošćen i raskrajan na pomisao da sam prije povrijedio tvoje prijateljstvo. A ti moj Isuse, od danas mi udijeli takvu odbojnost prema grijehu da prezirem i najmanji grijeh misleći da vrijeđam tebe koji ne zaslužuješ uvrede ni male ni velike nego beskrajnu ljubav. Ljubljeni moj Gospodine, sada mrzim sve što te vrijeđa i ubuduće ne želim ljubiti ništa drugo nego ono što ti ljubiš. Pomozi mi. Isuse moj, daj mi snage, udijeli mi milost da te uvijek zazivam i ponavljam: “Isuse moj, udijeli mi svoju ljubav, daj mi svoju ljubav”. A ti Marijo, isprosi mi milost da uvijek molim: “Majko moja, daj da ljubim Isusa”. Litanije Srca Isusova str. ….

Peti dan: Milosrdno Srce Isusovo
Gdje bismo mogli pronaći nježnije i milosrdnije srce od Srca Isusova koje bi imalo više samilosti prema našim bijedama? Njegova samilost ga je potakla da siđe s Neba na zemlju, ona ga je potakla da kaže da je on dobri pastir koji je došao dati život kako bi spasio svoje ovce. Kako bi nama grešnicima zadobio oproštenje: sebe nije poštedio, i htio se žrtvovati na Križu kako bi svojom mukom zadovoljio za naše kazne. To milosrđe i samilost nam poručuje: Zašto da umrete dome Izraelov, obratite se i živite (Ez 18, 31). Ljudi, jadna moja djeco zašto želite biti zauvijek osuđeni bježeći od mene? Ne vidite li da odvajajući se od mene idete u susret vječnoj smrti? Ja vas ne želim vidjeti osuđene, ne gubite povjerenje ako želite uvijek možete meni vratiti i ponovno zadobiti život. Obratite se i živite.

Njegovo milosrđe ga potiče da kaže da je on onaj milosrdni otac koji, iako vidi da ga je sin prezreo, ako se vrati raskrajan, ne goni ga nego ga nježno grli i zaboravlja sve njegove uvrede. Ljudi ne čine tako, oni i kad praštaju uvijek se sjećaju uvreda i osjećaju želju za osvetom, a ne osvećuju se jer se boje Boga. Ili uvijek osjećaju veliku odbojnost kad razgovaraju ili se zadržavaju s osobama koje su ih uvrijedile. Ah moj Isuse, ti opraštaš grešnicima i ne susprežeš se dati se čitav njima u svetoj pričesti u ovom životu, i cio u vječnosti u slavi a da ne osjećaš ni najmanju odbojnost ni na Nebu ni na zemlji kada grliš dušu koja te je uvrijedila. Pa gdje bi se moglo pronaći srce tako ljupko i milosrdno kao što je tvoje, dragi moj Spasitelju?

Molitva: Milosrdno Srce Isusovo, smiluj mi se. Slatko Srce Isusovo, smiluj mi se. Sada ti to kažem, a ti mi udijeli milost da to mogu uvijek ponavljati. Prije kad sam te vrijeđao dragi moj Otkupitelju, nisam zasluživao nijednu od milosti koje si mi davao. Ti si me stvorio, dao mi toliko svjetla, a sve bez mojih zasluga. Ali nakon što sam te uvrijedio nisam zaslužio tvoju milost nego sam zaslužio da me napustiš, pa i sam Pakao. Tvoja samilost te je potakla da me strpljivo iščekuješ i sačuvaš u ovom životu kad sam ja već bio u tvojoj nemilosti. Tvoje milosrđe me je prosvijetlilo i pozvalo na oproštenje grijeha, udijelilo mi kajanje za moje grijehe i želju da te ljubim, a sada se nadam da sam u tvojoj milosti.

Ne prestani, moj Gospodine, iskazivati mi svoje milosrđe! Molim te za milost da mi nastaviš biti milosrdan. Molim te da više ne budem ne zahvalan. Ljubavi moja, želim te uvijek ljubiti, ne molim da mi ponovno iskažeš milosrđe ako ti okrenem leđa, to bi bila preuzetost svjesno se odvajajući od tebe, nego molim da se nikad više od tebe ne odvojim. To molim i tebe Marijo, Majko moja, ne dopusti da se odijelim od svoga Boga. Litanije Srca Isusova str. ….

Šesti dan: Velikodušno Srce Isusovo
Osobe dobroga srca žele svakome udovoljiti, a posebno onima koji su ožalošćeni i u potrebi. A gdje bismo mogli pronaći osobu koja ima bolje srce od Isusa? Budući da je on vrhunsko dobro, ima najveću želju da nas obdari svojim blagom. Tako da ne oskudjevate ni u jednoj milosti dok čekate objavljenje Gospodina našega Isusa Krista (1 Kor 1,7). Zbog toga je on postao siromahom da bi nas obogatio kako nam kaže apostol Pavao: Kako je radi od bogataša vas postao siromahom da bi vi postanete bogataši njegovim siromaštvom (2Kor 8,9). Zbog toga je i htio ostati s nama u Presvetom Oltarskom Sakramentu gdje je uvijek s rukama punim milosti koje želi udijeliti onome tko ga pohodi, kako je to u jednom viđenju vidio Baltazar Alvarez. S tim ciljem se cio daruje nama po Pričesti, dajući nam do znanja da nam neće uskratiti svoja dobra ako nam već daruje samoga sebe: Kako nam neće dati sve ostalo s njime (Rim 8, 32).

U Srcu Isusovu mi nalazimo svako dobro i svaku milost koju želimo i tražimo. Srce Isusovo je izvor svih milosti otkupljenja, poziva, prosvjetljenja, oproštenja, pomoći, odbijanja napasti, jakosti u protivštinama. Da, jer bez njegove pomoći ne bismo mogli učiniti nikakvo dobro: Bez mene ne možete ništa učiniti (Iv 15,5). A ako u prošlosti niste primili dovoljno milosti, nemojte se tužiti na mene, tužite se na vas koji ih niste tražili: Do sada niste ništa u moje ime molili. Molite i primit ćete da vaša radost bude potpuna (Iv16, 24). O kako je lijepo i velikodušno Srce Isusovo svakome tko se njemu utječe: Tko u nj vjeruje neće se razočarati (Rim 10,11). O koje velike milosti primaju duše koje ih brižno mole u Isusa Krista: Jer ti si Gospodine dobar i rado praštaš svima koji te zazivaju (Ps 86,5). Pođimo uvijek Srcu Isusovu, s povjerenjem molimo i sve ćemo zadobiti.

Molitva: O moj Isuse ti se nisi ustručavao dati mi svoje Tijelo i Krv, a ja se ustručavam da tebi predam moje bijedno srce? Ne, dragi moj Otkupitelju, sav se tebi predajem, predajem ti svoju volju, primi me i sa mnom raspolaži kako želiš. Ja sam nemoćan, ali imam ovo srce koje si mi ti darovao koje mi nitko ne može oduzeti. Mogu mi oduzeti stvari, život, krv, ali ne i srce. Svojim srcem te mogu i želim ljubiti. Bože moj nauči me da potpuno zaboravim na samoga sebe, što trebam činiti da stignem do čiste ljubavi prema tebi. Ti si mi u svojoj dobroti nadahnuo tu želju. Osjećam veliku želju da budem po tvojoj volji, a kako bih to uspio sve tražim od tebe i molim pomoć.

Na tebe ljubezno Srce Isusovo, spada da učiniš tvojim moje siromašno srce koje ti je u prošlosti bilo toliko puta nezahvalno i zbog svoga grijeha lišeno tvoje ljubavi. Srce Isusovo, učini da moje srce bude zapaljeno ljubavlju prema tebi, da moja volja bude sjedinjena s tvojom voljom, da tako želim samo ono što ti hoćeš, da tvoja volja za mene od danas bude pravilo u svim mojim djelima, mislima, činima i željama. Nadam se Gospodine da mi nećeš uskratiti milost da sve ovo provedem u djelo, a ja danas padam ničice do tvojih nogu i prihvaćam u miru sve što ti o meni odlučiš, bilo u mom životu bilo u smrti. Blažena ti, o Bezgrešna Majko Marijo, čije Srce se uvijek slagalo s voljom Srca Isusova. Isprosi mi, Majko moja, da ubuduće želim samo ono što želiš ti i tvoj Sin. Litanije Srca Isusova str. ….

Sedmi dan: Zahvalno Srce Isusovo
Srce Isusovo je tako zahvalno da on, čim vidi neko naše i najmanje djelo učinjeno njemu za ljubav, neku malu riječ izrečenu njemu na slavu ili svojevoljnu dobru misao njemu po volji, odmah nam sve nadoknađuje. On je tako zahvalan da uzvraća stostruko. Zahvalni ljudi za učinjeno dobro djelo uzvraćaju jedanput, kako se to obično kaže i tako izraze svoj osjećaj zahvalnosti te više i ne misle na to. Isus Krist ne postupa tako s nama. On svako dobro djelo učinjeno njemu po volji stostruko nagrađuje već u ovom životu, a u drugom životu nagrađuje nas beskonačno puta svaki čas za cijelu vječnost. Pa tko bi bio tako nemaran da ne čini sve što može da udovolji tako zahvalnom Srcu?

Ah Bože moj, pa što čekaju ljudi da budu po volji Isusovoj? Kako možemo biti tako nezahvalni prema našem Spasitelju? Pa da je prolio samo jednu kapljicu svoje Krvi za nas, isplakao samo jednu suzu za naše spasenje, bili bismo mu beskrajni dužnici jer bi one imale beskrajnu vrijednost kod Boga za isprositi nam svaku milost. A Isus je htio za nas založiti sve časove svog života, dati za nas sve zasluge, muke, uvrede, krv i život, tako da smo ne jednom nego tisuće puta dužni zahvaljivati mu i ljubiti ga. Ajme, mi smo zahvalni i prema životinjama; ako nam neki domaći pas pokaže znak privrženosti izgleda kao da nas primorava da ga ljubimo, pa kako možemo biti tako nezahvalni prema Bogu? Božja dobročinstva prema ljudima izgleda kao da mijenjaju narav i postaju uvrede kada se umjesto zahvalnosti i ljubavi zbog njih, Bogu uzvraća uvredama i prezirima. Prosvijetli Gospodine te nezahvalnike da spoznaju ljubav kojom ih ljubiš.

Molitva: O ljubljeni moj Isuse, evo do tvojih nogu nezahvalnika. Bio sam tako zahvalan prema stvorenjima, samo prema tebi sam bio nezahvalan. Prema tebi koji si umro za mene i nisi mogao više učiniti za mene kako bi te uzljubio. Tješim se da je tvoje Srce dobrohotno i beskrajno milosrdno da će zaboraviti na sve uvrede koje sam ti nanio, a sada te ljubim više od svega, više od samog sebe. Kaži mi što hoćeš od mene i s tvojom milošću ja sam spreman to i učiniti.

Vjerujem da si me ti stvorio, da si dao svoj život i Krv za mene , vjerujem da si zbog mene ostao u Presvetom Oltarskom Sakramentu i zbog toga ti zahvaljujem, ljubavi moja. Ne dopusti da nakon tolikih tvojih dobročinstava i svjedočanstava ljubavi budem ubuduće nezahvalan prema tebi. Privuci me k sebi, zagrli me i ne dopusti da u životu koji mi preostaje budem nezahvalan i da te ogorčujem. Dosta moj Isuse, previše sam te vrijeđao, od sada te želim ljubiti. O kad bi se mogle vratiti izgubljene godine! Ali ne one se više ne vraćaju i ostalo mi je još malo vremena za živjeti. Bilo ga puno ili malo, želim živjeti samo zato da tebe ljubim, najviše dobro koje zaslužuješ beskrajnu i vječnu ljubav. Marijo Majko moja, ne dopusti da više budem nezahvalan prema tvome Sinu, moli Isusa za mene. Litanije Srca Isusova str. ….

Osmi dan: Prezreno Srce Isusovo
Nema veće muke jednom srcu koje ljubi nego li vidjeti da je prezrena njegova ljubav, i to toliko koliko su bili veći znakovi ljubavi kojom je ljubilo i veći preziri na koje je ljubav naišla. Kada bi se neki čovjek odrekao sveg svoga imanja i pošao živjeti u pustinju, hranio se biljem, spavao na zemlji, trapio se pokorom, i na kraju da ga ubiju zbog Isusa Krista, kako bi uzvratio za muke, Krv i život koje je ovaj veliki Sin Božji dao njemu za ljubav? Kada bi se žrtvovali svaki čas sve do smrti, sigurno ne bismo nadoknadili ni u najmanjoj mjeri ljubav koju nam je Isus iskazao dajući nam se u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Jedan Bog da se skrije pod prilikama kruha i vina kako bi postao hrana stvorenjima! O Bože moj, kako ljudi uzvraćaju i zahvaljuju Isusu Kristu? Prezirući njegove zakone i nauk, tako ga pogrđuju kako ne bi postupali ni s neprijateljem ili robom ili najvećim bijednikom na zemlji.

Možemo li misliti na sve te uvrede i grozote koje su nanijeli Isusu i koje mu nanose svakodnevno, a da ne osjetimo silnu muku i ne nastojimo svojom ljubavlju nadoknaditi za njih beskrajnoj ljubavi njegova Srca koje je u Presvetom Sakramentu zapaljeno ljubavlju prema nama i željno da nam daruje svoja blaga i samoga sebe, spremno da nas prihvati u svoje Srce uvijek kad ga pohodimo? Tko dođe k meni neću ga izbaciti vani (Iv 6,37). Mi smo se navikli slušati o stvaranju, utjelovljenju i otkupljenju: Isus rođen u štali, umro na Križu. O Bože moj kad bismo znali da je neki drugi čovjek toliko učinio za nas ne bi mogli ne ljubiti ga. Izgleda da samo Bog, da tako kažemo, ima takovu nesretnu sudbinu, koji je sve učinio kako bi ga ljudi uzljubili, a umjesto toga vidi da je vrijeđan i preziran. Sve se to događa jer ljudi zaborave ljubav kojom ih Bog ljubi.

Molitva: O Srce mog Isusa, ponore milosrđa i ljubavi, kako da ne umirem od žalosti promatrajući tvoju dobrotu prema meni i moju nezahvalnost. Ti moj Spasitelju, nakon što si me stvorio dao si mi i svoju Krv i svoj život, predao si se na muku i smrt iz ljubavi prema meni. I kao da time nisi bio zadovoljan iznašao si način da se svakodnevno žrtvuješ za mene u Presvetoj Euharistiji. Ni uvrede koje si predviđao da će ti se nanijeti u Euharistiji nisu te priječile da se izložiš u ovom Sakramentu Ljubavi. O Bože moj, pa kako mogu biti tako nezahvalan a da ne umrem od srama?

Gospodine, dokini moju nezahvalnost, rani moje srce svojom ljubavlju i učini da budem sav tvoj. Sjeti se Krvi i suza koje si za mene prolio i oprosti mi. Neka ne budu za mene uzaludne tolike tvoje Muke. Iako si me ti vidio tako nedostojnoga i nezahvalnoga prema tvojoj ljubavi, nisi prestao ljubiti me ni kad te ja nisam ljubio niti želio da me ti ljubiš. Koliko više se trebam ufati u tvoju ljubav sada kad ne želim drugo osim da te ljubim i da budem ljubljen od tebe. Ah, udovolji potpuno ovoj mojoj želji, ili bolje tvojoj želji jer si mi je ti udijelio. Učini da danas bude dan moga potpunoga obraćenja, tako da te počnem ljubiti i da nikad ne prestanem ljubiti te, najviše dobro. Daj da u svemu umrem samome sebi, da živim samo za tebe, da gorim tvojom ljubavlju. O Marijo tvoje, Srce je bilo blaženi oltar na kome je uvijek bio zapaljen plamen Božanske ljubavi. Draga moja Majko, daj da budem tebi sličan, moli za mene svoga Sina koji uživa počastiti te tako da ti ne odbije nijednu tvoju prošnju. Litanije Srca Isusova str. ….

Deveti dan: Vjerno Srce Isusovo
O koliko je vjerno lijepo Srce Isusovo prema onima koje zove na svoju ljubav. Vjeran je onaj koji vas poziva: on će to i učiniti (l Sol 5, 24). Božja vjernost nam dopušta da se svemu nadamo iako ništa ne zaslužujemo. Ako smo izagnali Boga iz našega srca, otvorimo mu vrata i on će prema svome obećanju odmah ući: Evo na vratima stojim i kucam, posluša li tko moj glas i otvori mi vrata, unići ću k njenu i večerati s njime i on sa mnom (Otk 3,20). Ako želimo milost, tražimo je od Boga u ime Isusa Krista, a on nam je obećao da ćemo je zadobiti. Što god zaištete Oca u moje ime dat će vam (Iv 14,13). Ako smo napastovani, položimo svoju nadu u njegove zasluge, i on neće dopustiti da nas neprijatelji napastuju preko naših snaga. Ta vjeran je Bog neće dopustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i dobar ishod da možete izdržati ( l Kor 10, 13). O koliko je bolje osloniti se na Boga nego na ljude! Koliko puta ljudi obećaju a ne održe obećanje, ili jer lažu kad obećavaju, ili jer nakon obećanja mijenjaju odluku. Bog nije čovjek da bi slagao, nije sin Adama da bi se kajao (Br 23, 19). Bog ne može biti nevjeran svojim obećanjima, ne može lagati jer je sama istina; ne može promijeniti svoju volju jer sve što on želi je dobro i pravično.

Obećao je da će primiti svakoga tko mu dođe, pomoći svakome tko traži pomoć, ljubiti svakoga tko njega ljubi, pa zar to da ne učini. Ah, kad bismo i mi bili vjerni Bogu kako je on vjeran nama! Koliko smo mu puta u prošlosti obećali da ćemo biti njegovi, da ćemo mu služiti i ljubiti ga, a zatim smo ga izdali, napustili njegovu službu te se predali i podložili đavlu. Molimo da nam da snage da ubuduće budemo vjerni. Ah, blago nama ako budemo skupa sa Srcem Isusovim vjerni u onim malim stvarima koje traži od nas. On će biti vjeran nagrađujući nas prevelikom nagradom, i reći će nam što je obećao svojim vjernim slugama: Dođi slugo dobri i vjerni! U malom si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga (Mt 25, 21).

Molitva: Dragi moj Otkupitelju, ah da sam bio tebi vjeran kako si ti bio vjeran prema meni! Uvijek kad sam ti otvorio svoje srce ušao si i oprostio mi prihvatio me u svoju milost, uvijek kad sam te zvao priskočio si mi u pomoć. Srce Isusovo, ti si bilo meni vjerno a ja nisam bio vjeran tebi. Obećao sam toliko puta da ću ti služiti, zatim sam ti toliko puta okrenuo leđa, obećao sam ti svoju ljubav a zatim sam ti je toliko puta uskratio, kao da si Ti, moj Bože, koji si me stvorio i otkupio, manje dostojan ljubavi negoli stvorenja i moje bijedne svojevolje zbog kojih sam te ostavio. Oprosti mi moj Isuse. Spoznajem svoju nezahvalnost i prezirem je. Priznajem da si ti beskrajna dobrota i zaslužuješ beskrajnu ljubav, pogotovu moju ljubav, jer nakon što sam te toliko puta uvrijedio ti si me i dalje ljubio. Jadan li sam ako zauvijek propadnem!

Milosti koje si mi udijelio i znakovi tvoje posebne ljubavi, o Bože moj, bili bi pakao moga pakla. Ali ne, ljubavi moja, smiluj mi se, ne dopusti da te više ostavim i tako propadnem, kako to zaslužujem, da ne padnem u pakao te uvredama i mržnjom uzvratim za ljubav koju si mi iskazao. Ah zaljubljeno i vjerno Srce Isusovo, upali moje bijedno srce da gori za tebe kao što tvoje Srce gori za mene. Isuse moj, čini mi se da te sada ljubim, ali premalo, učini da te puno ljubim i da budem vjeran do smrti. Tu milost od tebe tražim skupa s milošću da te uvijek slijedim i tražim. Daj da radije umrem nego da te ponovno izdam. O Marijo majko moja, pomozi mi da budem vjeran tvome Sinu, amen. Litanije Srca Isusova str. ….

LITANIJE SRCA ISUSOVA
Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!
Oče nebeski Bože (smiluj nam se!)
Sine, Otkupitelju svijeta Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,
Srce Isusa, Sina Oca vječnoga, Srce Isusovo, u krilu Djevice Majke od Duha Svetoga sazdano,
Srce Isusovo, s Riječju Božjom bitno sjedinjeno,
Srce Isusovo, veličanstva beskrajnoga,
Srce Isusovo, hrame Božji sveti,
Srce Isusovo, šatore Višnjega,
Srce Isusovo, kućo Božja i vrata nebeska,
Srce Isusovo, žarko ognjište ljubavi,
Srce Isusovo, pravde i ljubavi posudo,
Srce Isusovo, dobrote i ljubavi puno,
Srce Isusovo, kreposti sviju bezdno,
Srce Isusovo, svake hvale predostojno,
Srce Isusovo, kralju i središte sviju srdaca,
Srce Isusovo, u kojem je sve blago mudrosti i znanja,
Srce Isusovo, u kojem prebiva sva punina božanstva,
Srce Isusovo, koje je Ocu vrlo omiljelo,
Srce Isusovo, od kojega punine svi mi primismo,
Srce Isusovo, željo bregova vječnih,
Srce Isusovo, strpljivo i mnogoga milosrđa
Srce Isusovo, bogato za sve koji zazivaju Tebe,
Srce Isusovo, izvore života i svetosti,
Srce Isusovo, pomirilište grijeha naših,
Srce Isusovo, nasićeno pogrdama,
Srce Isusovo, satrveno zbog opačina naših,
Srce Isusovo, do smrti poslušno,
Srce Isusovo, kopljem probodeno,
Srce Isusovo, izvore sve utjehe,
Srce Isusovo, živote i uskrsnuće naše,
Srce Isusovo, mire i pomirenje naše,
Srce Isusovo, žrtvo za grijehe,
Srce Isusovo, spasenje onima koji se u Te ufaju,
Srce Isusovo, ufanje onima koji u Tebi umiru,
Srce Isusovo, milino sviju svetih,
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se!
Isuse, blaga i ponizna Srca, — Učini srce naše po Srcu svome!

Pomolimo se! Svemogući vječni Bože, pogledaj na Srce preljubljenoga Sina svojega i na hvale i zadovoljštine, koje u ime grešnika Tebi prikazuje, i njima, koji milosrđe Tvoje mole, Ti oproštenje udijeli umilostivljen, u ime istoga Sina svojega Isusa Krista, koji s Tobom živi i kraljuje u vijeke vjekova! Amen!
https://svjedocanstva.wordpress.com/2019/06/19/devetnica-srcu-isusovu/

11. NKG – SRIJEDA – JUTARNJA

AMEN Tomislav Ivančić – Korizma Je Znak Da Se Čovjeka Može Mijenjati
13 882 visningar

261

15

Dela

Spara

Duhovna Obnova

Publicerades den 6 mars 2019

Prenumerera 18 tn
TOMISLAV IVANČIĆ rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre, član je uredništava i suradnik brojnih tuzemnih i inozemnih teoloških časopisa, te član Društva hrvatskih književnih prevoditelja. Od 1983. godine kanonik je zagrebačkog Prvostolnog kaptola.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. U posljednjem desetljeću školuje kod nas i u inozemstvu djelatnike za rad u centrima za duhovnu pomoć i za vođenje seminara za evangelizaciju. Njegovi znanstveni i stručni članci izlaze u domaćim i inozemnim časopisima, a brojne knjige su prevedene na njemački, talijanski, francuski, engleski, korejski, nizozemski, mađarski, slovački, albanski, slovenski i srpski jezik. Od 1998. do 2001. godine bio je dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U rujnu 2001. izabran je za rektora Sveučilišta u Zagrebu.
Papa Ivan Pavao II. izabrao ga je 9. veljače 2004. godine za člana Međunarodne teološke komisije, kojoj je predsjedavao pročelnik Kongregacije za nauk vjere, Joseph kardinal Ratzinger, papa Benedikt XVI., koji ga je ponovno – u ožujku 2009. godine – imenovao članom Komisije na još jedan petogodišnji mandat. Godine 2010. imenovan je papinskim kapelanom s titulom monsignor.

Kategori
Människor och bloggar
Visa mindre

11 kommentarer

Sortera efter

Lägg till en offentlig kommentar …

Kata Veselcic
för 3 månader sedan

Kamo srece kad bi se ljudi promjenili svi na bolje nebi bilo toliko zlo na ovoj zemlji posto bi raj zemaljski al to je jako tesko kad bi svako sebe upozno kakav je tek onda bi shvatio kakva je osoba molit cemo da zavlada mir i da svi ljudi promjene sebe na bolje

Svara

Gracijela Malisa
för 3 månader sedan

Monsignore Ivančiću, imam mnoge Vaše knjige koje sam pročitala i lijepo Vas je slušati, ali isto tako pritom razmišljam o činjenicama iz života Katoličke Crkve. kažete-”misle negativno o tom čovjeku i taj čovjek mora biti negativan”, ”kad su četnici rezali uši i morali su to gutati, nitko ih ne smatra monstrumima”, ”oni su teški bolesnici i treba ih liječiti”, ”koliko ima sudaca koji su krivo osudili”, ”koliki su bili ubijani”’, ”i niko te suce ne smatra monstrumima, a oni jesu”.ako Vam kažem Sveta Katolička inkvizicija, ne moram pisati sve o tome, ali se mnoge gnjusarije koje je Vaša firma činila poklapaju s gore navedenim-o čemu u ovoj obnovi govorite. nikad se ni jedan čovjek na svijetu nije usudio jedan dan u kalendaru posvetiti Nevinim žrtvama Svete Katoličke inkvizicije. svi znamo zašto!
sad slušam da govorite o ”abortusu” i kako ”ne moraju rastavljati brakove” , i ”kako Isus nije osuđivao Farizejce”. u Rovinju je jedan prelijep otok, velik i zovu ga još i Rajski otok. časne sestre su dolazile u 3, 4. mjesecu trudnoće na otok i nakon navršenih 9 mjeseci nošnje rodile su, i svoje su dijete metalnom iglom od pletenja ubile tako što su mu probušile lubanju. dijete su pokopale na otoku.
osvrčući se na ”rastavljenie brakove” Katolička je crkva dva puta na oltaru oženila Marka Perkovića Thomsona, tako što si je brak proglasila ništavnim. Andrea Boccelli isto tako živi u važećoj poligamiji. ima živu i zdravu ženu ( s kojom je u Katoličkoj Crkvi sklopio ”važeći” crkveni brak ) koja mu je rodila dvoje djece. ostavio je svoju jedinu ženu i uzeo u novi dom drugu ženu kojoj je na oltaru u Katoličkoj Crkvi obećao ”u dobru i zlu dok nas smrt ne rastavi”. Vaše kolege su blagoslovili i taj brak i rekli su tom paru da je to ”važeća” zajednica koja traje dok jedno od njih ne umre i da se do tada ne mogu ”rastaviti”. mi ljudi to gledamo i pitamo se-kako to da ja koja živim s dečkom pod istim krovom ne mogu na Sv ispovijediti dobiti odriješenje grijeha. drugi se vjernik pita-kako to da na mene u ispovijedaonici fratar viče zato što sam vodio ljubav s djevojkom iako sam u braku… ( svi u Crkvama, pa i Vi ovdje kažete da ljubav liječi sve )
što se Farizejaca tiče-ta se riječ vrlo često čuje s oltara. zaključujemo, mi vjernici, da su tzv. Farizejci mili Crkvenim Ocima, ali ne na onaj način kako ih je Isus ljubio…
kažete da ”novac stvara zločinca”. neću ovdje filozofskim pristupom zboriti o novcu, ali ću reči da sjedište Vaše firme ima bogatu banku koju ni ne zovu tako, s obzirom na (dijelom) tzv. milodare i donacije nas vjernika. znamo koliko je dana bio papa Albino Luciani prije nego su ga kolege u Vatikanu otrovale i to samo zato što je tražio dokumente o ulazu i izlazu novca iz IOR-a. i onda ironija-prvo Crkva muči, otruje ili ubije čovjeka, a onda ga proglasi mučenikom, blaženikom i na poslijetku svecem. citirati ću Vaše riječi iz ove obnove :”i niko te suce ne smatra monstrumima, a oni to jesu”.
i ja želim da me svi vole, štuju, da mi se dive još 2000 godina, ali ”lako bi bilo odgajati djecu kad bi imala samo uši”, kako je rekao Jean-Jacques Rousseau.
nije mi bila namjera uvrijediti Vas, ali ako imate osjećaje čovjeka biti ćete i Vi povrijeđeni zbog svega. mi vjernici idemo na Euharistiju, Klanjamo se pred Presvetim na oltaru, održavamo živom tradiciju naših predaka, djecu pred spavanje prekrižimo i nad njima molimo Anđele čuvaru mili, umorni zaspimo s krunicom u ruci, kumpanjamo naše pokojne uz Gospodina, redovito čitamo i razmatramo Sveto pismo, naručujemo mise zadušnice i mise za potrebite…, ali smo ZBUNJENI
Visa mindre

1

Svara

Dölj svar

KONTEMPLIRAJ ŽIVOT
för 3 månader sedan (redigerad)

Pročitajte još jednom svoj tekst i primijetićete na čemu vam je fokus, pažnja , na zlu … a ne na dobru , na onom što ne valja , a ne na onom što je dobro i za primjer… I svećenici su ljudi , grešni . Oni su na udaru najvećeg zla jer , su ‘ prva odbrana ‘ na liniji koja štiti vjernike i zloduh ih snažno udara. Nije važno što je to Vatikan, nije sa tim zaštićen od zla… …o čemu je govorio pokojni prof. Ivančić. U Isusa treba gledati . On nam je jedini uzor i njega trebamo nasljedovati , ne svećenike . Molite za svećenike umjesto kritikovanja …:) Pozdrav i zelim Vam da premjestite fokus na DOBRO I LIJEPO, PLEMENITO I ČISTO jer ćete i vi onda takvi biti , kao i ja i svi mi , naravno i neće biti zbunjenosti. Ako gledate više u zlo, pa malo u dobro ……svako bi bio zbunjen ! 🙂 Hvala ! https://www.youtube.com/watch?v=xWX2h-hPoGQ

BOG TE VOLI

Tomislav Ivančić – Korizma Je Znak Da Se Čovjeka Može Mijenjati

Duhovna Obnova

Publicerades den 6 mars 2019


TOMISLAV IVANČIĆ rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre, član je uredništava i suradnik brojnih tuzemnih i inozemnih teoloških časopisa, te član Društva hrvatskih književnih prevoditelja. Od 1983. godine kanonik je zagrebačkog Prvostolnog kaptola.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. U posljednjem desetljeću školuje kod nas i u inozemstvu djelatnike za rad u centrima za duhovnu pomoć i za vođenje seminara za evangelizaciju. Njegovi znanstveni i stručni članci izlaze u domaćim i inozemnim časopisima, a brojne knjige su prevedene na njemački, talijanski, francuski, engleski, korejski, nizozemski, mađarski, slovački, albanski, slovenski i srpski jezik. Od 1998. do 2001. godine bio je dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U rujnu 2001. izabran je za rektora Sveučilišta u Zagrebu.
Papa Ivan Pavao II. izabrao ga je 9. veljače 2004. godine za člana Međunarodne teološke komisije, kojoj je predsjedavao pročelnik Kongregacije za nauk vjere, Joseph kardinal Ratzinger, papa Benedikt XVI., koji ga je ponovno – u ožujku 2009. godine – imenovao članom Komisije na još jedan petogodišnji mandat. Godine 2010. imenovan je papinskim kapelanom s titulom monsignor.

Kamo srece kad bi se ljudi promjenili svi na bolje nebi bilo toliko zlo na ovoj zemlji posto bi raj zemaljski al to je jako tesko kad bi svako sebe upozno kakav je tek onda bi shvatio kakva je osoba molit cemo da zavlada mir i da svi ljudi promjene sebe na bolje

Svara

Gracijela Malisa
för 3 månader sedan

Monsignore Ivančiću, imam mnoge Vaše knjige koje sam pročitala i lijepo Vas je slušati, ali isto tako pritom razmišljam o činjenicama iz života Katoličke Crkve. kažete-”misle negativno o tom čovjeku i taj čovjek mora biti negativan”, ”kad su četnici rezali uši i morali su to gutati, nitko ih ne smatra monstrumima”, ”oni su teški bolesnici i treba ih liječiti”, ”koliko ima sudaca koji su krivo osudili”, ”koliki su bili ubijani”’, ”i niko te suce ne smatra monstrumima, a oni jesu”.ako Vam kažem Sveta Katolička inkvizicija, ne moram pisati sve o tome, ali se mnoge gnjusarije koje je Vaša firma činila poklapaju s gore navedenim-o čemu u ovoj obnovi govorite. nikad se ni jedan čovjek na svijetu nije usudio jedan dan u kalendaru posvetiti Nevinim žrtvama Svete Katoličke inkvizicije. svi znamo zašto!
sad slušam da govorite o ”abortusu” i kako ”ne moraju rastavljati brakove” , i ”kako Isus nije osuđivao Farizejce”. u Rovinju je jedan prelijep otok, velik i zovu ga još i Rajski otok. časne sestre su dolazile u 3, 4. mjesecu trudnoće na otok i nakon navršenih 9 mjeseci nošnje rodile su, i svoje su dijete metalnom iglom od pletenja ubile tako što su mu probušile lubanju. dijete su pokopale na otoku.
osvrčući se na ”rastavljenie brakove” Katolička je crkva dva puta na oltaru oženila Marka Perkovića Thomsona, tako što si je brak proglasila ništavnim. Andrea Boccelli isto tako živi u važećoj poligamiji. ima živu i zdravu ženu ( s kojom je u Katoličkoj Crkvi sklopio ”važeći” crkveni brak ) koja mu je rodila dvoje djece. ostavio je svoju jedinu ženu i uzeo u novi dom drugu ženu kojoj je na oltaru u Katoličkoj Crkvi obećao ”u dobru i zlu dok nas smrt ne rastavi”. Vaše kolege su blagoslovili i taj brak i rekli su tom paru da je to ”važeća” zajednica koja traje dok jedno od njih ne umre i da se do tada ne mogu ”rastaviti”. mi ljudi to gledamo i pitamo se-kako to da ja koja živim s dečkom pod istim krovom ne mogu na Sv ispovijediti dobiti odriješenje grijeha. drugi se vjernik pita-kako to da na mene u ispovijedaonici fratar viče zato što sam vodio ljubav s djevojkom iako sam u braku… ( svi u Crkvama, pa i Vi ovdje kažete da ljubav liječi sve )
što se Farizejaca tiče-ta se riječ vrlo često čuje s oltara. zaključujemo, mi vjernici, da su tzv. Farizejci mili Crkvenim Ocima, ali ne na onaj način kako ih je Isus ljubio…
kažete da ”novac stvara zločinca”. neću ovdje filozofskim pristupom zboriti o novcu, ali ću reči da sjedište Vaše firme ima bogatu banku koju ni ne zovu tako, s obzirom na (dijelom) tzv. milodare i donacije nas vjernika. znamo koliko je dana bio papa Albino Luciani prije nego su ga kolege u Vatikanu otrovale i to samo zato što je tražio dokumente o ulazu i izlazu novca iz IOR-a. i onda ironija-prvo Crkva muči, otruje ili ubije čovjeka, a onda ga proglasi mučenikom, blaženikom i na poslijetku svecem. citirati ću Vaše riječi iz ove obnove :”i niko te suce ne smatra monstrumima, a oni to jesu”.
i ja želim da me svi vole, štuju, da mi se dive još 2000 godina, ali ”lako bi bilo odgajati djecu kad bi imala samo uši”, kako je rekao Jean-Jacques Rousseau.
nije mi bila namjera uvrijediti Vas, ali ako imate osjećaje čovjeka biti ćete i Vi povrijeđeni zbog svega. mi vjernici idemo na Euharistiju, Klanjamo se pred Presvetim na oltaru, održavamo živom tradiciju naših predaka, djecu pred spavanje prekrižimo i nad njima molimo Anđele čuvaru mili, umorni zaspimo s krunicom u ruci, kumpanjamo naše pokojne uz Gospodina, redovito čitamo i razmatramo Sveto pismo, naručujemo mise zadušnice i mise za potrebite…, ali smo ZBUNJENI

KONTEMPLIRAJ ŽIVOT
för 3 månader sedan (redigerad)

Pročitajte još jednom svoj tekst i primijetićete na čemu vam je fokus, pažnja , na zlu … a ne na dobru , na onom što ne valja , a ne na onom što je dobro i za primjer… I svećenici su ljudi , grešni . Oni su na udaru najvećeg zla jer , su ‘ prva odbrana ‘ na liniji koja štiti vjernike i zloduh ih snažno udara. Nije važno što je to Vatikan, nije sa tim zaštićen od zla… …o čemu je govorio pokojni prof. Ivančić. U Isusa treba gledati . On nam je jedini uzor i njega trebamo nasljedovati , ne svećenike . Molite za svećenike umjesto kritikovanja …:) Pozdrav i zelim Vam da premjestite fokus na DOBRO I LIJEPO, PLEMENITO I ČISTO jer ćete i vi onda takvi biti , kao i ja i svi mi , naravno i neće biti zbunjenosti. Ako gledate više u zlo, pa malo u dobro ……svako bi bio zbunjen ! 🙂 Hvala ! https://www.youtube.com/watch?v=xWX2h-hPoGQ

BOG TE VOLI

Danas započinje tridesetodnevna pobožnost na čast svetog Josipa

Molitve svetom Zaštitniku kroz 30 dana posebna je pobožnost na čast sv.Josipa, radi zadobivanja osobitog zagovora u nekoj velikoj potrebi.

Sve se te molitve obavljaju svakodnevno tijekom 30 dana u sjećanje na 30 godina što ih je sv.Josip proživio s Isusom, Božjim Sinom i s njegovom djevičanskom majkom Marijom u Nazaretu. Budemo li se s pouzdanjem obraćali sv.Josipu, bit će nam darovane izvanredne i brojne milosti.

Sveta Terezija Avilska rekla je sljedeće: »Tko to ne želi posve vjerovati, neka jednom pokuša i potpuno će se u to uvjeriti.«

Sv. Josip može za nas izmoliti više milosti ako najprije u dobroj ispovijedi očistimo svoju vlastitu dušu i primanjem pričesti je iznova ukrasimo. Tu 30-dnevnu pobožnost možemo isto tako učiniti plodonosnijom ako istodobno spremno pomažemo siromasima. Možemo mirno moliti za neku veliku milost, ali je preporučivo da se ta pobožnost sv.Josipu požrtvovno posveti umirućima i pokojnima. Pokušamo li obrisati suze siromašnih i nevoljnih i umirućih, tada će sv.Josip i nama pomoći i utješiti nas sada i na smrtnom času. S ljubavlju će nas zakriliti svojim ogrtačem. Sv.Josip nije hranio i štitio samo svetu obitelj, već voli i blagoslivlje sve nas i želi nas dobro i sigurno dovesti do vječnog spasenja.

Preporuka za svakodnevnu molitvu (i poslije ove pobožnosti):

»O sv.Josipe, hranitelju Isusa Krista i zaručniče djevičanske Majke Božje Marije, moli za nas i za umiruće ovoga dana(ili ove noći)«.

30 – DNEVNA POBOŽNOST U SLAVU SV. JOSIPU

+ U ime Oca + i Sina + i Duha Svetoga. Amen.

Isuse, Marijo i Josipe, prosvijetlite nas, pomozite nam, spasite nas. Amen.

Slava Ocu… (3x, u zahvalu presvetom Trojstvu za uzdizanje sv.Josipa na njegov izvanredno visok položaj).

Predanje

Gledaj, tu sam pred tobom u poniznom predanju, o sv.Josipe. U velikom štovanju prema tebi posvećujem ti ovu pobožnost i molim čitav nebeski dvor da me pri tome prati. Istodobno bih želio rasti u čašćenju tebe i poticati ga u drugima. Pomozi mi, sv.Josipe, da ti čitav svoj život ostanem odanim u pobožnosti i ljubavi. A tada mi osobito pomozi u smrtnom času, onako kao što su tebi pomogli Marija i Isus pri tvom umiranju, kako bih te jednom mogao vječno častiti u nebeskoj radosti. Amen. O, časni sv.Josipe, u pobožnom predanju i radosnog srca polažem pred tvoje noge to dragocjeno blago molitve i mislim na brojne vrline koje su krasile tvoj sveti lik. I u tebi se ispunio san egipatskog Josipa, tvog prethodnika. Ti nisi bio obasjan samo divnim zrakama božanskog Sunca, već i blagom svjetlošću mističnog mjeseca, Marije. Jakov je pošao na put u Egipat da čestita svom sinu Josipu koji je sjedio na kraljevskom prijestolju. Njegov su primjer slijedili svi njegovi sinovi. Neopisivo je ljepši bio međutim primjer Isusa i Marije koji su te okružili svojim velikim poštovanjem i svojom odanošću. To me potiče da ti se hrabro utečem ovom pobožnošću, moj sveti moćni žaštitniče, da po tebi postanem Bogu mio. Kao što egipatski Josip nije odgurnuo svoju grešnu braću, već ih je primio pun ljubavi,štitio i spasio od gladi i smrti, tako nećeš ni ti, o sveti Josipe, odbiti mene s mojom molbom. Priskrbi mi nadalje milost da me Bog na tvoj zagovor nikada ne napusti u toj dolini suza i da me uvijek ubraja među one koji su u životu i umiranju sigurni pod zaštitom tvoga ogrtača.

Molitve

Pozdravljam te, o sv.Josipe, kao upravitelja nedostizivih blaga neba i zemlje i kao hranitelja onoga koji hrani sve stvorove svemira. Ti si poslije Marije svetac koji je najdostojni da ga volimo i štujemo. Ti si među svim svecima onaj koji je imao veliku čast da odgaja, vodi, hrani i grli Mesiju, njega za kojim su čeznuli da ga vide toliki proroci i kraljevi. Sv.Josipe, spasi moju dušu, priskrbi mi od milosrdnog Boga milost za koju ponizno molim(…)

Ishodi i za duše pokojnika da se ublaže njihove patnje. Amen. Slava…(3x)

O sv.Josipe, ti si širom svijeta određen za zaštitnika i pokrovitelja svete Crkve. Između svih svetaca zazivam tebe, najsnažnijeg zaštitnika slabih i potrebitih pomoći i želim tisuću puta častiti ljubaznost tvoga srca koje je spremno pomoći uvijek i u svakoj nevolji.

Tebi se, o sv.Josipe, obraćaju udovice i siročad, napušteni, potišteni i potrebiti svake vrste. Nema boli, jada i nevolje na koje se ti ne bi obazirao. Daj stoga i meni ona pomoćna sredstva što ih je sam Bog položio u tvoje ruke, kako bih primio milost za koju molim.

A vi, sve duše u čistilištu, molite se usrdno sv.Josipu za mene. Amen. Slava…(3x)

Već su nebrojeni ljudi prije mene molili i iskusili tvoju pomoć. O, sv.Josipe, koji pun si ljubavi, ti poznaješ moje nevolje i moju želju da ih se oslobodim. Nijedan čovjek, pa ni onaj najbolji, ne bi mogao razumjeti moj problem i doista mi pomoći. S mnogo pouzdanja utječem se tebi. Ta u rukopisima velike svete Terezije piše: »Svaka milost koja se moli od sv.Josipa, bit će sigurno dobivena.«

O, sv.Josipe, tješitelju potištenih, pomozi mi u mojoj nevolji, a moje molitve usmjeri i k dušama pokojnika, kako bi uskoro osjetili radost i blaženstvo. Amen. Slava…(3x)

O, ti uzvišeni sveče, u svojoj potpunoj pokornosti Bogu imaj samilosti prema meni. Ti, sa svojim svetim i zaslužnim životom, podupri moju usrdnu molbu. Pomozi mi svojim premilim imenom. Štiti me blagošću i moći svoga srca. Osnaži me svojim svetim suzama. Zagovaraj me snagom svojih sedam žalosti. Utješi moje srce melemom svoji sedam radosti. Oslobodi me od svakog zla tijela i duše. Spasi me od svake nevolje, svakog jada. Milostivo izmoli za me ono nužno, milost Božju.

Priskrbi za pokojne u čistilištu brzo izbavljenje iz njihovih muka. Amen. Slava…(3x)

O slavni sv.Josipe, brezbrojni su dokazi milosti koju ti izmoliš za nevoljnike. Bolesni svake vrste, potišteni, odbačeni, izdani, neutješeni, gladni i potrebiti pomoči, svi oni dolaze k tebi sa svojim teškoćama i nalaze uslišanje svojih molbi. Molim te, ne dopusti, predragi sv.Josipe, da budem jedina osoba među svima njima koja u svojoj molbi ne bi bila uslišana.

Pokaži i meni svoju milostivu i moćnu pomoć. Bit ću ti za to zahvalan i uvijek ću te častiti, o slavni sv.Josipe, moj zaštitniče i osloboditelju nevoljnih duša u čistilištu. Amen. Slava…(3x)

O, vječni Bože i Oče na nebu, po zaslugama tvoga Sina i njegove presvete Majke Marije usrdno te molim za osobitu milost. U Isusovo i Marijino ime bacam se na koljena pred tobom i iskazujem štovanje tvojoj čudesnoj nazočnosti. Molim te, prihvati moju spremnost i moju čvrstu odluku da uvijek ostanem među onima koji žele živjeti pod zaštitom hranitelja svete obitelji i po njemu se obraćati tebi svojim molitvama.

Blagoslovi u svojoj dobroti ovu svetu pobožnost, saslušaj i usliši moju molbu. Amen. Slava…(3x)

Sveti Oče, brani svetu Crkvu od svake neugodnosti i svakog neprijateljstva i ogrni sve nas svojim zaštitničkim ogrtačem.

Povjerljiva prizivanja u spomen na skrovit život svetog Josipa s Isusom i Marijom

Sveti Josipe, moli Isusa da posveti moju dušu.
Sveti Josipe, moli Isusa da prosvijetli moj razum.
Sveti Josipe, moli Isusa da razbukta ljubav u mome srcu.
Sveti Josipe, moli Isusa da osnaži moju volju.
Sveti Josipe, moli Isusa da pročisti moje misli.
Sveti Josipe, moli Isusa da On upravlja mojim osjećajima.
Sveti Josipe, moli Isusa da On vodi moje želje.
Sveti Josipe, moli Isusa da blagoslovi moja djela.
Sveti Josipe, izmoli mi od Isusa milost da nasljedujem tvoje vrline.
Sveti Josipe, izmoli mi od Isusa milost poniznog srca i duha.
Sveti Josipe, izmoli mi od Isusa milost blagosti i dobrote srca.
Sveti Josipe, izmoli mi od Isusa mira u mome srcu.
Sveti Josipe, izmoli mi od Isusa milost krotkosti i strahopoštovanja prema Bogu.
Sveti Josipe, izmoli mi od Isusa milost rastanka poslije svršetka mog zemaljskog života.
Sveti Josipe, izmoli mi od Isusa milost čistoće srca.
Sveti Josipe, izmoli mi od Isusa milost strpljivosti u kušnji i patnji.
Sveti Josipe, izmoli mi od Isusa milost blagog karaktera.
Sveti Josipe, izmoli mi od Isusa milost spoznaje vječnih istina.
Sveti Josipe, izmoli mi od Isusa milost razlikovanja duhova.
Sveti Josipe, izmoli mi od Isusa milost ustrajnosti u činjenju dobra.
Sveti Josipe, izmoli mi od Isusa milost hrabrosti u nošenju križa.
Sveti Josipe, izmoli mi od Isusa milost oslobođenja od svjetovnih vezanosti.
Sveti Josipe, izmoli mi od Isusa milost čežnje za nebom.
Sveti Josipe, izmoli mi od Isusa milost snage da izbjegavam grješne prigode.
Sveti Josipe, izmoli mi od Isusa milost dobrog smrtnog časa.
Sveti Josipe, ne daj da ikada budem udaljen od tebe.


Sveti Josipe, pomozi mi da se moje srce nikada ne umori voljeti te i hvaliti.
Sveti Josipe, prihvati me kao svoje posvojče.
Sveti Josipe, pomozi mi da volim Isusa kao što si ga ti volio.
Sveti Josipe, nikada me ne napuštaj, osobito ne u smrtnom času.
Isuse, Marijo i Josipe, predajem vam svoje srce i dušu.
Isuse, Marijo i Josipe, prosvijetlite me, pomozite mi, spasite me.

Amen. Slava…(3x)

Zazivanje svetog Josipa

O najčišći zaručniče Majke Božje Marije i moj najdraži zaštitniče, sveti Josipe: još se nikada nije čulo da nisi uslišao i utješio nekoga tko te je molio za zaštitu i pomoć. Znajuči to dolazim i ja k tebi s pouzdanjem. Sveti Josipe, saslušaj me i usliši moju molbu. Amen.

Slavni sveti Josipe, zaručniče Marijin i djevičanski Isusov poočime, misli na mene i bdij nad mnom. Nauči me koračati putem svetosti. Primi sve moje usrdne molbe na svoju svetu brigu i pod svoju očinsku zaštitu. Odstrani sve zapreke i teškoće koje smetaju mome moljenju i daj da uslišanje moje molbe još poveća slavu Božju i bude spas moje duše. Neka ti kao znak moje velike zahvalnosti služi moje obećanje da ću se prema svojim mogućnostima posvuda zauzimati za tvoje visoko štovanje. S radošću hvalim Boga koji ti je dao toliku posredničku moć na nebu i na zemlji. Amen.

Litanije svetom Josipu

Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine. smiluj se.
Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se.
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se.
Duše Sveti, Bože, smiluj nam se.
Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se.

Sveta Marijo, moli za nas.
Sveti Josipe, ….
Slavni porode Davidov,
Svjetlosti patrijarha,
Zaručniče Bogorodice,
Stidljivi čuvaru Djevice,
Hranitelju Sina Božjega,
Brižni branitelju Kristov,
Glavaru slavne obitelji,
Josipe pravedni,
Josipe prečisti,
Josipe premudri,
Josipe jaki,
Josipe pokorni,
Josipe vjerni,
Ogledalo strpljivosti,
Ljubitelju siromaštva,
Uzore radnika,
Uresu domaćega života,
Čuvaru djevica,
Potporo obitelji,
Utjeho bijednih,
Ufanje bolesnih,
Zaštitniče umirućih,
Strahu zlih duhova,
Pokrovitelju svete Crkve, moli za nas.

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj se nama.

Postavio ga je gospodarom doma svojega.
I upraviteljem svega imanja svojega.

Pomolimo se:

Bože, koji si se neiskazivom providnošću dostojao izabrati blaženoga Josipa za zaručnika presvetoj Majci svojoj, daj molimo da koga kao pokrovitelja častimo na zemlji, zavrijedimo imati zagovornikom na nebu. Koji živiš i kraljuješ u sve vijeke vjekova. Amen.

Završetak molbe:

O, slavni sv.Josipe, Bog te je izabrao za glavu i zaštitnika najsvetije od svih obitelji; budi i s neba moj najmoćniji zaštitnik. Usrdno te molim, zadrži me uvijek pod okriljem svog svetog ogrtača. Danas te izabirem za oca, zagovornika, pratioca i zaštitnika. Predajem ti sve: svoje tijelo i svoju dušu; sve što jesam i što imam, čitav svoj život, pa i svoje umiranje. Čuvaj me kao svoje dijete i brani od vidljivih i nevidljivih neprijatelja. Pomozi mi u svakoj nevolji.

Utješi me u teškim trenucima, a osobito u smrtnoj borbi. Kaži samo riječ za mene premilom Spasitelju, koga si kao dijete smio držati u svome naručju i presvetoj Djevici Mariji čiji si smio biti voljeni zaručnik. Priskrbi mi one milosti koje će me odvesti vječnom spasenju. Želim poslušati i tvoj savjet i slijediti tvoj primjer i uvijek ti biti zahvalan.

Sveti Josipe, ponizan i čist, daj da budem tvoje posvojče. Dušu mi i tijelo drži čistima, da mogu ostati u milosti Božjoj. Sveti Josipe, hranitelju, zaručniče Djevice čiste, vođa mi i savjetnik budi, pomozi mi, Bože, da odan budem. Amen.

Oče naš…
Zdravo Marijo…
Slava Ocu

+ U ime Oca + i Sina + i Duha Svetoga. Amen.
Hvaljen Isus Krist. Dovijeka. Amen.

O sv.Josipe, hranitelju Isusa Krista i zaručniče djevičanske Majke Božje
Marije, moli za nas i za umiruće ovoga dana(ili ove noći).

BOG TE VOLI

Sutra na Tijelovo katolici su obvezni ići na misu – znate li koji su još zapovjedni blagdani u Hrvatskoj? | Bitno.net Sutra na Tijelovo katolici su obvezni ići na misu – znate li koji su još zapovjedni blagdani u Hrvatskoj? | Bitno.net Razumijem

Kako bi vam omogućili bolje korisničko iskustvo na portalu Bitno.net, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies). Više informacijaCookie Consent plugin for the EU cookie law

aaa

ZAPOVJEDNI BLAGDANI

Sutra na Tijelovo katolici su obvezni ići na misu – znate li koji su još zapovjedni blagdani u Hrvatskoj?

Zapovjedni blagdani: Oni koji hotimice ne odu na svetu misu u zapovjedne dane, čine težak grijeh.

zapobjedni blagdani

Koji su zapovjedni blagdani u Hrvatskoj?/Foto: Cathopic

Katolička Crkva sutra slavi svetkovinu Tijelova, tj. Presvetog Tijela i Krvi Kristove. Međutim neki vjernici nisu upoznati da se radi o zapovjednom blagdanu, tj. onome za koji vrijede ista pravila kao i nedjeljom – obvezna sveta misa i uzdržavanje od rada.

Što su blagdani?

Prema stranici Hrvatskog leksikona blagdan je dan, obično neradni, u koji se što obilježava, slavi ili svetkuje. Blagdan može biti religijski ili sekularni. U katoličkom liturgijskom kalendaru pak postoji stupnjevanje liturgijskih dana i slavlja na svetkovine, blagdane i spomendane.

Prvotni i temeljni blagdan u kršćanstvu jest nedjelja, kada Crkva slavi vazmeno otajstvo prema apostolskoj predaji koja ima svoj početak u samom danu Kristova uskrsnuća. Liturgijska se slavljenja klasificiraju i primaju svoj stupanj prema važnosti i značenju koje im se pridaje.Tijekom povijesti to se mijenjalo i dovelo do veoma složenoga blagdanskog poretka. Nakon Tridentskog sabora (u 16. stoljeću) bilo je šest različitih blagdanskih stupnjeva, a mnogi blagdani imali su svoje osmine (cijeli tjedan nakon blagdana bio je obilježen tim blagdanom). Prema odredbi Drugoga vatikanskog sabora (SC 107), došlo je do bitnoga pojednostavljenja. Opća načela o liturgijskoj godini i kalendaru, donesena godine 1969., određuju da se liturgijska slavlja unaprijed razlikuju i nazivaju: svetkovina, blagdan, spomendan. Više o toj temi možete pročitati OVDJE.

Što su zapovjedni blagdani?

Sveta Stolica odredila je, uz nedjelju, posebne zapovjedne blagdane tijekom kojih su vjernici obvezni “sudjelovati na svetoj misi te uzdržavati se od onih radova i poslova koji priječe iskazivanje štovanja Bogu, radost vlastitu danu Gospodnjem ili potreban odmor duše i tijela” (usp. Kan. 1247).

Prema Kanonskom zakoniku to su “blagdani Rođenja Gospodina našega Isusa Krista, Bogojavljanja, Uzašašća i Presvetog Tijela i Krvi Kristove, Svete Bogorodice Marije, njezina Bezgrešnog Začeća i Uznesenja, svetog Josipa, svetih apostola Petra i Pavla te konačno Svih svetih”.

Međutim, druga točka kanona 1247. Kanonskog zakonika određuje da “biskupska konferencija ipak može, pošto prije dobije odobrenje
Apostolske Stolice, neke od zapovijedanih blagdana ukinuti ili prenijeti na nedjelju”, mogućnost koju je iskoristila i Crkva u Hrvata.

Foto: Shutterstock

Koji su zapovjedni blagdani Crkve u Hrvata?

Još je Biskupska konferencija Jugoslavije 1984. godine donijela odluku, što su potom potvrdile i Hrvatska biskupska konferencija te Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine, da su zapovjedni blagdani u Hrvatskoj Božić, Tijelovo, Velika Gospa i Svi sveti (uz naravno Uskrs koji pada u nedjelju).

Što ako tog dana ne možemo otići na misu?

Katolička Crkva u članku 1. kanona 1248. ističe kako “zapovijedi sudjelovanja u misi udovoljava onaj tko ili na sam blagdan ili uvečer prethodnog dana prisustvuje misi gdje god se ona slavi po katoličkom obredu”.

Druga, pak, točka istog kanona određuje: “Ako nema posvećenog službenika ili ako zbog drugoga važnog razloga bude nemoguće sudjelovanje u euharistijskom slavlju, veoma se preporučuje vjernicima da sudjeluju u službi Riječi, ako se ona prema propisima dijecezanskog biskupa slavi u župnoj crkvi ili na drugom svetom mjestu, ili da potrebno vrijeme provedu u molitvi osobno ili u obitelji ili, prema prigodi, u obiteljskim skupinama.”

Katekizam Katoličke Crkve u točki 2181 kao neke od mogućih opravdanih razloga za neodlazak na svetu misu u zapovjedne dane navodi bolest, skrb za dojenčad ili dobivanje oprosta od vlastitog župnika.

No, isti članak navodi, i to je nešto što svaki katolik mora upamtiti, da oni koji hotimice ne odu na svetu misu u zapovjedne dane čine težak grijeh.

BOG TE VOLI

  • catholicbloggerSo often in our Catholic Faith we get focused on set prayers, for being devout is seen focused on that. It is not to say that daily mass (if possible) and daily rosary are not important as we know they are and are encouraged. But many forget the missing link of meditation. 
    Meditation before God sitting in front of the tabernacle, or In the best situation before him in adoration. For in His presence no evil thought can come in between. And there we sit in conversation with God meditating on a truth or a prayer or a bible verse. So many things. But first and foremost in learning the virtue of silence of thoughts, so that these bombardments of our own thoughts will not prevent the intellect and voice of God from coming to you in meditation. 
    A priest has once said that he has never come across a soul that is afflicted who has spent at least 15 minutes a day in meditation. For at least 2 years. Because the thoughts and ways of God drive out all evils in your interior castle. 
    Side note is to only practice catholic mediation, the two ways are the way of St Bruno through lectio divina, or Saint Ignatious’ way with the senses. In no way should one perform eastern meditation as it calls you to empty your mind completely (which includes of God) allowing evil in, and not to meditate in any eastern pose as it is used to worship a pagan god. 
    What we as Catholics have is more beautiful and perfect than any other way so let us cling to the cross, the teachings of the church and of the Saints. 
    Most Sacred Heart of Jesus, Have mercy on us.
    Immaculate Heart of Mary, Pray for us that we may be made worthy of the promises of Christ. 
  • catholicblogger@monika.3086 
    it’s all about interior silence. A silence first and foremost from worldly detachment and more so to look towards Heaven and towards God. He has given everyone enough grace that even if we are to live amongst devils we can maintain peace and become saints. Whatever Godly grace you ask for will be given. Seek interior peace and interior freedom and satan can not attack the soul nor the intellect and the will, hence why the intellect and the will are used to meditate on the mysteries of the Catholic Church in meditation. Don’t focus on the devil but more so on God, as satan wants you to focus on him, focus on God, Mary, the angels and saints, fill your soul with the goodness of God for that the devil can’t stand. When you try to find silence to pray say “oh God come to my assistance, oh Lord make haste to help me” ask Jesus to hide you in his most sacred heart which you should devote yourself to, and ask Mary to hide you under her precious mantle. And devote yourself to the immaculate heart of Mary if you haven’t. Call upon your guardian angel, and the saints you are most devoted to, to help you. Slowly you will see in even in the midst of noise and chaos you can find peace and silence. It is hard at first and takes time but persevere. God has given you enough grace to overcome your situation. God Bless 🙏🏻

Utorak, 19. 04. 2022.

Treći dan Vazmene osmine

ČITANJA:
Dj 2,36-41; Ps 33,4-5.18-20.22; Iv 20,11-18

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
bijela

IMENDANI:
Marta, Leon, Berta


Prvo čitanje:

Dj 2, 36-41

Obratite se i svatko od vas neka se krsti u Ime Isusa Krista.

Čitanje Djela apostolskih

Na dan Pedesetnice govoraše Petar Židovima: »Pouzdano dakle neka znade sav dom Izraelov da je toga Isusa kojega vi razapeste Bog učinio i Gospodinom i Kristom.«

Kad su to čuli, duboko potreseni rekoše Petru i drugim apostolima: »Što nam je činiti, braćo?« Petar će im: »Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga. Ta za vas je ovo obećanje i za djecu vašu i za sve one izdaleka koje pozove Gospodin Bog naš.«

I mnogim je drugim riječima još svjedočio i hrabrio ih: »Spasite se od naraštaja ovog opakog!« I oni prigrliše riječ njegovu i krstiše se te im se u onaj dan pridruži oko tri tisuće duša.

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 33, 4-5.18-20.22

Pripjev:

Puna je zemlja dobrote Gospodnje.

Prava je riječ Gospodnja,
i vjernost su sva djela njegova.
On ljubi pravdu i pravo:
puna je zemlja dobrote Gospodnje.

Evo, oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje,
nad onima koji se uzdaju u milost njegovu:
da im od smrti život spasi,
da ih hrani u danima gladi.

Naša se duša Gospodinu nada,
on je pomoć i zaštita naša.
Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama,
kao što se u tebe uzdamo!

Evanđelje:

Iv 20, 11-18

Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Marija je stajala vani kod groba i plakala. Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo — jedan kod glave, drugi kod nogu. Kažu joj oni: »Ženo, što plačeš?« Odgovori im: »Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše.« Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus.

Kaže joj Isus: »Ženo, što plačeš? Koga tražiš?« Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: »Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga ostavio i ja ću ga uzeti.« Kaže joj Isus: »Marijo!« Ona se okrene te će mu hebrejski: »Rabbuni!« — što znači: »Učitelju!« Kaže joj Isus: »Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.«

Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: »Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao.«

Riječ Gospodnja.

BOG TE VOLI

Yesterday was a truly rough day. My best friend’s father passed away and my heart breaks for him. It’s a pain that words can not describe. Even Our Lord and Savior cried when He heard of the death of Lazarus. John 11:33-35 “Jesus, therefore, when he saw her weeping, and the Jews that were come with her, weeping, groaned in the spirit, and troubled himself, And said: Where have you laid him? They say to him: Lord, come and see. And Jesus wept.” .
.
Death is horrendous and even Christ is moved to tears because of it. Sin brought this horrible reality to us, but through Christ, He has given us the ability to rise again! He has taken the weight of sin on His shoulders and suffered death for us so that we might live again! .
.
My friends, while you don’t know me well, I must ask a favor of you. Please please pray for the soul of my dear friend’s father. Pray that this man, who I knew well to be a fierce defender of the One True Catholic Faith, be taken to the gates of Heaven and given peace in the everlasting embrace of Christ. I beg you all for these prayers and please pray for my friend and his family who are suffering so much pain. .
.
Requiem aeternam dona ei, Domine, et lux perpetua luceat ei. Requiescat in pace. Amen.
.
.
God Love you all!

BOG TE VOLI

Enciklika Pape Pija XII. o štovanju Presvetog Srca Isusova
Last update on 01/08/2013 under Dokumenti

HAURIETIS AQUAS IN GAUDIO

„S radošću ćete crpiti vodu na izvorima Spasiteljevim“Enciklika Pape Pija XII. o štovanju Presvetog Srca Isusova

  1. svibnja 1956.1

Časnoj Braći patrijarsima, primasima, nadbiskupima, biskupima i ostalim mjesnim ordinarijima koji žive u miru i zajednici s Apostolskom Stolicom
Časna Braćo: Pozdrav i apostolski blagoslov.

  1. “S radošću ćete crpiti vodu na izvorima Spasiteljevim.” Iz 12,3. Ovim se riječima kao značajnim slikama prorok Izaija poslužio da navijesti premnoga i prebogata Božja dobročinstva što će ih donijeti kršćansko doba.Velimo ove riječi same od sebe dolaze na pamet kad slavimo svršetak stote obljetnice otkako je Naš Predšasnik nezaboravne uspomene Pijo IX rado ispunio želje cijelog katoličkog svijeta i naredio da čitava Crkva slavi svetkovinu Presvetog Srca Isusova.
    Ovo štovanje izvire iz kreposti ljubavi
  2. Uistinu nije nikako moguće izbrojiti one darove što ih izlijeva u duše vjernika štovanje kojim časte Presveto Srce Isusovo. Ono ih čisti, udijeljuje im nebesku snagu i utjehu, pomaže im da steknu sve kreposti. Stoga se sjećamo mudre riječi apostola Jakova: “Svaki najbolji dar i savršeni poklon potiče odozgo i silazi od Oca svjetlosti” Jak 1,17. Mi s potpunim pravom gledamo u ovom štovanju koje se širi po cijelom svijetu sve većim žarom neprocjenjivu milost koju je utjelovljena Riječ i naš božanski Spasitelj u ovim zadnjim vjekovima udijelio svojoj Crkvi otajstvenoj Zaručnici. Ta On je jedini Posrednik milosti i istine među nebeskim Ocem i ljudskim rodom, I to u vrijeme kada je Crkva morala izdržati tolike napore i boriti se s tolikim poteškoćama. Dok Crkva uživa ovu neprocjenjivu blagodat ne može očitovati žarču ljubav prema svom božanskom Utemeljitelju niti obilnijim načinom iskoristiti onaj poziv o kojem govori sveti Ivan Evanđelista da ga je sam Isus Krist nama upravio: “Na posljednji veliki dan blagdana stade Isus i povika: ako je tko žedan neka dođe k meni i pije, koji vjeruje u mene. Kao što veli Pismo, rijeke žive vode teći će iz njegove utrobe. Ovo pak reče Isus za Duha kojeg su imali primiti oni koji vjeruju u njega” Iv 7,37-39. Onima koji su slušali govor Isusov zacijelo nije bilo teško razumjeti ove riječi kojima je obećavao “vrelo žive vode” što će provreti iz njegovih grudi, o proroštvima svetih proroka Izaije, Ezekiela i Zaharije koji su proricali o kraljevstvu Mesijinu isto tako o onoj tipičnoj pećini iz koje je čudom potekla voda kad je Mojsije o nju udario štapom. Usp.: Iz 12,3; Ez 47,1-12; Zah 13,1; Ez 17,1-7; Br 20,7-13; 1 Kor 10,4; Otk 7,17 22,1.
  3. Duh Sveti je prvi izvor ljubavi jer je On osobna Ljubav kako Oca tako i Sina u krilu uzvišenog Trojstva. Punim pravom dakle Apostol naroda kao da tumači riječi Isusa Krista pripisuje ovom Duhu Ljubavi izlijevanje ljubavi u duše vjernika: “Ljubav Božja izlivena je u naša srca po Duhu Svetom koji nam je darovan.” Rim 5,5.
  4. Sveto Pismo tvrdi da postoji najuža veza između Duha Svetoga i božanske Ljubavi koja mora gorjeti u dušama kršćana – ovaj Duh je sama Ljubav. Časna braćo, ova nam veza svima obilno pokazuje pravu nutarnju narav onog štovanja koje valja iskazivati Presvetom Srcu Isusa Krista. Posve je naime bjelodano da je ovo štovanje najuzvišeniji čin bogoštovlja ako promatramo njegovu posebnu vlastitost u koliko ono zahtijeva od nas potpunu i apsolutnu volju da se predamo i posvetimo ljubavi božanskog Otkupitelja, ta njegovo ranjeno Srce je živi znak i kazalo ove ljubavi. Također je sigurno dapače ovo štovanje nekim uzvišenijim načinom to zahtijeva da i mi svoju ljubav uzvraćamo božanskoj Ljubavi. Uistinu ljudi će samo silom ljubavi postići da će se njihova srca potpuno i savršeno podlagati gospodstvu najvišeg Bića jer težnja naše ljubavi tako se ujedinjuje s Božjom voljom te one postaju kao jedna stvar po onoj riječi: “Tko se združi s Gospodinom jedan je duh (s njime) Rim 5,5.

I. ŠTOVANJE PRESVETOG SRCA
POČIVA NA ČVRSTIM TEMELJIMA

  1. Crkva je štovanje Presvetog Srca Isusova uvijek toliko cijenila i cijeni te svim načinima nastoji da se ono goji po cijelom svijetu i širi među kršćanskim narodima, isto tako svom pomnjom se trudi da ga brani protiv zabluda tzv. naturalizma i sentimentalizma. Ipak treba vrlo žaliti što neki kršćani kako u prijašnja vremena tako i u naše doba toliko ne časte i ne cijene ovo najplemenitije štovanje pa katkad i takvi koji ispovijedaju da su oduševljeni sljedbenici katoličke vjere i da teže kako bi postigli svetost.
    Zablude onih koji umanjuju ili preziru to štovanje
  2. “O kad bi razumio dar Božji” Iv 4,10. Časna Braćo! Mi koji smo tajnovitom Božjom Providnošću izabrani za čuvare i djelitelje onog svetog blaga vjere i pobožnosti što ga je božanski Otkupitelj povjerio svojoj Crkvi, svekolike one opominjemo radi odgovornosti Naše službe. Štovanje Srca Isusova slavi slavlje nad zabludama i nad nehajem ljudi te je proželo svoje otajstveno Tijelo. Ipak spomenuta Naša djeca još trpe od predrasuda, dapače katkada idu tako daleko te misle da je ovo štovanje od male pomoći za duševne potrebe Crkve i ljudskog roda koje su tako velike u ovo naše doba, a možda da je štetno. Ima i takvih koji samo glavnu bitnost ovog štovanja miješaju i izjednačuju s raznim posebnim pobožnostima što ih Crkva odobrava i njeguje ali ih ne nalaže. Oni drže da je ovo štovanje nešto povrh toga dodano pa se svaki može s njim služiti po svojoj volji. Ima ih također koji nagađaju da je ovo štovanje na teret pa da od njega imaju malu ili nikakvu korist naročito oni koji se bore za kraljevstvo Božje koji su sebi postavili za glavnu svrhu da ulažu sile, sredstva i vrijeme za obranu, širenje i tumačenje katoličke istine, da promiču kršćansku nauku o društvenom uređenju i da djeluju za one vrste i djela bogoštovlja koja smatraju za mnogo potrebnija u današnje vrijeme. Napokon ne manjka ni takvih koji nisu uvjereni da je ovo štovanje silno pomagalo da bi se dobro uredilo i preporodilo kršćansko vladanje, kako u privatnom životu pojedinaca tako i u obitelji. Što više oni u ovom štovanju gledaju neku pobožnost koju njeguju osjetila, a ne razum i duh, zato ona pristaje više ženama, a ne dolikuje naobraženim ljudima.
  3. Ima ih nadalje koji znajući da ovo štovanje traži u prvom redu pokoru, zadovoljštinu i ostale kreposti što ih nazivlju “pasivnim” jer one ne rađaju vidljivim plodovima. Stoga oni ne smatraju ovo štovanje sposobnim za njegovanje duhovne bogoljubnosti u naše doba. Ova naime mora težiti za javnom i živom djelotvornošću kako će katolička vjera izvojštiti pobjedu i snažno braniti kršćansko ćudoređe. Svima je poznato kako ovo ćudoređe biva lako otrovano lažnim učenjem onih koji drže da sve vjere imaju jednaku vrijednost. Oni niječu svaku razliku u spoznavanju i u praksi među istinom i neistinom. Dapače spomenuti usisavaju pogubni otrov ateističkog materijalizma i laicizma.
    Pouke posljednjih Papa
  4. Časna braćo! Tko da ne uviđa kako se ovo mišljenje posve udaljuje od odluka što su ih Naši Predšasnici javno proglasili s ove katedre istine kad su javno odobrili štovanje Presvetog Srca Isusova? Tko da se usudi tvrditi da je nekorisna i nepodesna za ovo naše doba ona pobožnost koju je Naš Predšasnik besmrtne uspomene Leon XIII. proglasio za “najprokušaniju vrstu bogoštovlja”? On se nije ustručavao tvrditi da se ona ima smatrati za moćno pomagalo koje je kadro izliječiti baš ona zla što također danas razdiru i zabrinjavaju sigurno žešće i općenitije pojedine ljude i cijelo ljudsko društvo. Leon je pisao: “Ova će pobožnost biti svima korisna, zato je svima preporučamo”. Dodao je ovim opomenama i sokoljenju i ove riječi što se odnose i na štovanje Presvetog Srca Isusova: “Odavle potječu ona zla koja nas već dugo tište i koja nas snažno gone da tražimo pomoć od onoga koji nas može od njih svojom moću osloboditi. Tko je pak taj, ako ne Isus Krist, Jedinorođeni Sin Božji!” “Jer pod nebom nije ljudima dano drugo ime u kojemu možemo naći spasenje” Act 4,12. Valja nam se dakle utjecati Onome koji je Put, Istina i Život” (Enc. Annum Sacrum, Acta Leonis.)
  5. I Naš najbliži Predšasnik blažene uspomene Pijo XI. svjedočio je da je jednako hvale vrijedno i prikladno ovo štovanje za njegovanje kršćanske bogoljubnosti kad je pisao u okružnici: “Zar nije u ovom obliku bogoljubnosti sadržana cijela vjera i zato pravilo savršenijeg života budući da ona uspješnije pomaže duše da duboko upoznaju Krista Gospodina i snažnije srca priklanja da Ga žarče ljube i vjernije nasljeduju?” Enc. Miserentissimus Redemptor. Nama je isto tako kao i Našim Predšasnicima ova važna istina jasna i Mi je odobravamo. Kad smo preuzeli čast Vrhovnog Svećeništva, golemom radošću smo gledali kako je štovanje Presvetog Srca Isusova sretno poraslo među kršćanskim narodima i kako upravo slavi slavlje. Radovali smo se radi toga što iz ovog štovanja za cijelu Crkvu dotječu nebrojene spasonosne blagodati. A to smo rado izjavili već u prvoj svojoj Okružnici Summi Pontificatus. Ovi pak plodovi u godinama Našeg Vrhovnog Svećeništva nisu se umanjili niti brojem niti snagom ni dobrotom već su se naprotiv umnožili – ove godine, istina pune su tjeskoba i tegoba ali također i neizrecivih utjeha. Sretno su naime nikli razni pothvati korisni za njegovanje ovog štovanja i vrlo podesni za potrebe naših vremena: to su društva za unapređivanje duhovne kulture, vjere i dobrotvornosti, nadalje štampana djela koja osvjetljuju nauku historijsku, asketsku ili mističnu o ovom predmetu osim toga bogoljubna djela zadovoljštine. Posebno valja istaknuti ona svjedočanstva žarke bogoljubnosti što ih je ostvarilo “Društvo molitvenog apostola”. Ovo je društvo najviše sretno poradilo i postiglo da su se Presvetom Srcu Isusovu posvetili obiteljske zajednice, zavodi, ustanove, pa katkad i narodi. Mi smo očinskim srcem nerijetko pohvaljivali ova djela napose u raznim pismima o ovom predmetu ili osobnim govorima i preko radija Usp.. AAS XXXVII.
    Cilj okružnice: proučavati temeljna načela štovanja Presvetog Srca
  6. Časna braćo! Očinskim srcem Vas potičemo da zajedno s Nama uzdajete najveće hvale i najtoplije zahvale Bogu, darovatelju svih dobara kad gledamo kako iz Presvetog Srca Našeg Otkupitelja izvire obilje spasonosnih voda to jest nebeskih milosti višnje Ljubavi te natapa nebrojene sinove katoličke Crkve nadahnućem i djelovanjem božanskoga Duha. Zato ćemo se poslužiti snažnim riječima Apostola naroda: “Onome koji može učiniti sve mnogo obilnije nego što mi molimo ili shvaćamo po moći što djeluje u nama, njemu neka bude slava u Crkvi i u Isusu Kristu kroz sve naraštaje u vijeke vjekova. Amen” Ef 3,20-21. Nakon što smo uzdali dužnu hvalu vječnom Božanstvu želimo potaknuti Vas i sve predrage sinove Crkve ovom Okružnicom da biste svim srcem promišljali ona načela koja proizlaze iz Svetog Pisma i iz naučavanja svetih Otaca i bogoslova na kojima kao na čvrstim temeljima počiva štovanje Presvetog Srca Isusova. Mi smo naime posve uvjereni da ćemo samo tada kad duboko proniknemo u prvotnu i uzvišenu narav ovog štovanja prosvijetljeni svijetlom od Boga objavljene istine, tvrdimo da ćemo samo tada moći pravo i potpuno procijeniti njegovu neusporedivu uzvišenost i njegovo neiscrpivo bogatstvo nebeskih darova Tada ćemo moći dostojno slaviti prvo navršeno stoljeće otkako je svetkovina Presvetog Srca uvedena u cijeloj Crkvi i nebrojene blagodati što su potakle iz ovog štovanja kad ih budemo pobožno promatrali ili o njima razmišljali.
  7. U tu svrhu Mi namjeravamo pružiti spasonosnu hranu dušama Kristovih vjernika. Kad se budu njome hranili lakše će moći dublje razumjeti pravu narav ovog štovanja i crpiti iz njega bogate plodove Zato smo nakanili protumačiti one dijelove St. i N. Zavjeta u kojima je objavljena i prikazana neizmjerna ljubav Božja prema ljudskome rodu. Istina, ovu ljubav mi nikada nećemo moći dovoljno shvatiti. Zatim ćemo se dotaknuti, kako bude zgodno, glavnih točaka onog naučavanja što su nam ga pružili crkveni Oci i učitelji. Napokon ćemo nastojati da osvijetlimo onu najužu vezu koja postoji između one bogoljubnosti što je valja iskazivati Srcu Božanskog Otkupitelja te štovanja što ga dugujemo njegovoj ljubavi i ljubavi prema uzvišenom Trojstvu, t.j. ljubavi prema svim ljudima; jer, kada budu osvijetljene najvažnije istine ove najplemenitije bogoljubnosti na kojima se ona osniva onim svijetlom što izvire iz Svetog Pisma i iz naučavanja naših pređa, uvjereni smo da će kršćani moći “s radošću lakše crpiti vodu iz izvora Spasiteljevih” Iz 12,3. Moramo znati da je u ovome glavna važnost da razumijemo u čemu je značenje štovanja Presvetog Srca Isusova u liturgiji Crkve i njezinom unutarnjem životu i djelovanju. Tada će vjernici moći ubirati one duhovne plodove kojima će pojedinci moći spasonosno popravljati svoj život što je toliko na srcu pastirima Kristova stada.
    Zašto Crkva pridaje Presvetom Srcu štovanje kao Bogu
  8. Da bi svi mogli ispravnije shvatiti učenje što ga pružaju predloženi spisi Starog i Novoga Zavjeta u onom što se odnosi na ovo štovanje neophodno je nužno da pred očima imamo razlog radi kojega Crkva iskazuje štovanje kao Bogu Srcu Božanskog Otkupitelja. Časna Braćo! Vama je zacijelo poznato da ova činjenica ima dvostruki uzrok. Prvi se temelji na načelu koje vrijedi i za ostale presvete udove Tijela Isusa Krista. Znamo naime da je njegovo Srce kao najplemenitiji dio ljudske naravi osobno (hipostatice) sjedinjeno s Osobom Božanske Riječi. Zato Njemu moramo iskazivati isto štovanje klanjanja kojim Crkva časti samu Osobu Utjelovoljenoga Sina Božjega. Ovo moramo vjerovati kao istinu katoličke vjere budući da je taj članak svečano proglasio već prvi crkveni sabor u Efezu i drugi sabor u Carigradu Sacrorum Conciliorum Ampliss. Drugi uzrok posebno se odnosi na Srce Božanskog Otkupitelja. Ovo također posebnim načinom zahtijeva da Mu iskazujemo božansko štovanje. Ovaj razlog leži u tome što je njegovo Srce više nego li svi ostali udovi njegova Tijela prirodno kazalo i znak njegove neizmjerne ljubavi prema ljudskome rodu. Naš Predšasnik besmrtnog spomena Leon XIII. piše: “U presvetom Srcu nalazi se znak i izražena slika neizmjerne ljubavi Isusa Krista. Zato nas ona sama potiče da Mu uzvraćamo ljubav” Annum sacrum: Acta Leonis.
  9. Posve je sigurno da Sveto Pismo nikada ne govori jasno o posebnom štovanju i ljubavi koja bi se iskazivala Srcu Utjelovljene Riječi ukoliko je ono znak prežarke njegove ljubavi. To treba zacijelo otvoreno priznati. Ova je ljubav glavni razlog ovoga štovanja. Ipak se ne smijemo čuditi niti ikako o tome sumnjati da Sveto Pismo Staroga i Novoga Zavjeta takvim slikama opisuje božansku ljubav prema nama i preporučuje toliko da to mora silno potresti dušu. Sveto Pismo iznosi pred nas takve slike koje unaprijed navješćuju dolazak Sina Božjega u čovječjoj naravi. Zato ih možemo smatrati sretnim znakom i kazalom one najplemenitije božankse ljubavi t.j. presvetog i klanjanja dostojnog Srca Božanskog Otkupitelja.
    Slike štovanja Presvetog Srca u Starom Zavjetu
  10. Mislimo da nije potrebno za ovu našu stvar iznositi mnoge dokaze iz knjiga St. Zavjeta koje sadrže istine od davnine od Boga objavljene. Smatramo da je dovoljno dozvati u pamet onaj ugovor što je učinjen među Bogom i narodom i posvećen mirovnim žrtvama. Glavni njegov zakon urezao je Mojsije u dvije ploče
    Usp. Izl 34,27-28, a proroci su ga tumačili. Taj ugovor nije bio samo učvršćen vezama najvišeg Božjeg gospodstva i dužne poslušnosti ljudi, nego se temeljio i hranio uzvišenijim razlozima ljubavi. Ta niti za izraelski narod nije bio strah od božanske osvete glavni razlog da se pokorava Bogu. Taj strah zadavali su mu gromovi i munje što su tutnjili i sijevali s vrha brda Sinaja. Razlog tome bila je ljubav koju je Bogu dugovao: “Čuj, Izraele, Gospod je Bog naš, Gospod jedini! Ljubi Gospoda Boga svojega svim srcem, svom dušom, i svom snagom svojom ! One zapovijedi što ti ih dajem danas neka ti budu u srce upisane” Pnz 6, 4-6.
  11. Anđeoski naučitelj naziva s potpunim pravom Mojsija i proroke “starješinama” izabranog naroda Sum. Theol. Ne čudimo se što su oni bili uvjereni da je ova zapovijed ljubavi temelj cijelog zakona. Zato su oni sve odnošaje i veze što postoje među Bogom i njihovim narodom opisivali pomoću slika što su ih uzimali iz međusobne ljubavi oca i sinova ili bračnih drugova a nisu se služili strogim slikama iz nadnaravnog Božjeg gospodstva ili iz dužne i bojažljive podložnosti sviju nas Bogu. Navedimo neke primjere. Kad je Mojsije pjevao svoju preslavnu pjesmu i zahvalu što je narod oslobođen iz egipatskog sužanjstva htio je istaknuti da se to zbilo Božjom moću. Zato se on poslužio mislima i prispodobama koje silno potresaju dušu: “Kao što se orao koji stražari nad gnijezdom svojim uzdiže, iznad ptića svojih rasprostire (Bog) krila svoja, uzima ih i nosi jakim krilima svojim” Pnz 32,11. Ali možda nijedan drugi prorok kao što Ozeja ne izražava i ne ističe tako silno ljubav kojom Bog nikada ne prestaje ljubiti svoj narod. Ovaj se prorok ističe između manjih proroka velebnim i sažetim govorom. U njegovim knjigama Bog očituje takvu ljubav prema izabranom narodu, naime pravednu i punu svete brižljivosti kakva je ljubav milosrdnog i ljubećeg oca ili zaručnika čija je ljubav pogrđena. Radi se o ljubavi koja je daleko od toga da se umanji ili prestane zbog nevjere izdajica i golemih zločina. Ona, istina, njih pravedno kažnjava ali samo zato da zalutalu i nevjernu zaručnicu i nezahvalne sinove pomiri, očisti, te da ih opet sa sobom sjedini obnovivši i učvrstivši veze ljubavi; a nipošto ne misli da ih odbaci i protjera. “Kad je Izrael bio mlad zavolio sam ga i pozvao sina svoga iz Egipta. Ipak sam ja bio poput hranitelja Efraimu, nosio sam ih na rukama svojim. Ali oni nisu spoznali da sam bio njihov spasitelj. Vezama dobrote vukao sam ih k sebi, užetima ljubavi. S njihove šije skidao sam kao jaram, sagibao sam se k njemu, davao mu hranu. Izliječit ću njihove rane i srdačno ih ljubiti jer se moj gnjev odvratio od njih. Bit ću Izraelu kao rosa. Cvjetat će kao ljiljan. Ukorijenit će se kao libanski cedri” Os 11, 1, 3-4; 14, 5-6.
  12. Prorok Izaija donosi slične misli kada navodi, kao da sam Bog razgovara s izabranim narodom ovakvim suprotnim riječima: “A ipak se tužio Sion: ostavio me je Gospod. Zaboravio me Svemogući. Zar može zaboraviti žena svoje djetešce? Ne smiluje li se plodu svoga tijela? Pa da bi ga ona i zaboravila ja ne zaboravljam tebe” Is 49, 14-15. Ne manje diraju u srce riječi kojima pisac Pjesme nad pjesmama opisuje vrlo značajno veze međusobne ljubavi, služeći se slikama bračne ljubavi koje sjedinjuju Boga i njegov ljubljeni narod: “Kao ljiljan među trnjem prijateljica je moja među djevojkama. Moj je dragi moj, a ja sam njegova ! On je pastir na poljanama ljiljana. Kao pečat postavljam se tebi na srce, na ruku tvoju kao pečat. Jest, ljubav je jaka kao smrt. Ljubomornost ljubavi tvrda je kao svijet mrtvih, žar je njezin kao oganj plameni, munje su njezini plamenovi” (Cant 2,2; 6, 2; 8, 6.)
  13. Ova najnježnija, praštajuća i strpljiva ljubav Božja, narod izraelski nikad posve ne zabacuje iako ga odurava što gomila zločine na zločine. Premda je ova ljubav silna i uzvišena ipak je bila samo blaženi vjesnik one prežarke ljubavi koju će ljudima obećani Spasitelj iz svoga Preljubljenog Srca na sve proširiti. Ova je ljubav imala biti uzor našoj ljubavi i temelj Novog Zavjeta. Uistinu, samo je Jedinorođeni Sin Očev i Riječ postala tijelom, “puna milosti i istine” Iv 1, 14, kad je došao k ljudima koji su stenjali pod teretom nebrojenih grijeha i bijeda po svojoj čovječjoj naravi osobno sjedinjenoj s Božanskom Osobom mogao otvoriti ljudskom rodu “izvor žive vode”. On će pak preobilno natapati suhu zemlju te je učiniti cvatućim i plodonosnim vrtom. Čini se da je već prorok Jeremija unaprijed najavio ovaj posve čudnovati događaj koji će biti djelo premilosrdne vječne Božje ljubavi. Evo njegovih riječi: “Ljubavlju vječnom ljubim te, zato sam te privukao u milosrđu jer evo dolazi vrijeme, govori Gospod, kad ću učiniti novi zavjet s domom Izraelovim poslije onih dana, govori Gospod: stavit ću zakon svoj u srce njihovo, i upisat ću ga u dušu njihovu. Tad ću biti Bog njihov, a oni će biti narod moj jer ću im oprostiti krivnju njihovu i grijeha se njihovih neću više spominjati” Jer 31,3; 31, 33-34.

II. NOVI ZAVJET I PREDAJA
Ljubav Božja u otajstvu Utjelovljenja
i Otkupljenja prema Evanđelju

  1. Iz Evanđelja je sigurno i dokazano samo ovo: Novi Zavjet je stvoren među Bogom i ljudima. Onaj Zavjet što ga je Mojsije sklopio među Bogom i narodom Izraelskim nije bio ništa drugo nego znak i kazalo Novoga Zavjeta što ga je unaprijed navijestio prorok Jeremija. Tvrdimo da je Novi Zavjet stvarno ono što je utjelovljena Riječ odredila i izvela kad nas je pomirila pomoću Božanske milosti. Moramo vjerovati da je ovaj Zavjet neusporedivo uzvišeniji i čvršći zato što je posvećen njegovom presvetom Krvlju a ne kao onaj Stari krvlju jaraca i teladi. Ovu su Krv unaprijed navješćivale one pomirne nerazumne životinje: “Jaganjca Božjeg koji ništi grijehe svijeta” Usp. Iv 1, 29; Hebr 9, 18-28; 10, 1-17. Kršćanski naime Zavjet mnogo jasnije dokazuje negoli Stari da nije utvrđen u duhu ropskom niti se temelji na duhu straha već je utvrđen u duhu onog prijateljstva koje valja da vlada među ocem i sinom. Ovaj je Zavjet učvršćen i hrani se obilnijim izlijevanjem Božanske milosti i istine. To potvrđuje sveti Ivan Evanđelista ovim riječima: “Od punine njegove mi svi primismo milost za milost. Po Mojsiju bio je dan zakon, po Isusu Kristu dođe milost i istina” Iv 1, 16-17.
  2. Ovo je misao onog učenika “koga je Isus ljubio i koji je na zadnjoj Večeri počivao na njegovim grudima” Iv 21, 20. On nas je ovim riječima uveo u samu tajnu neizmjerne ljubavi Utjelovljene Riječi. Zato se čini, da je, Časna Braćo, dostojno, pravedno, pravo i spasonosno da se malo pozabavimo u preslatkom promatranju ove tajne. Nek nas prosvijetli ono svijetlo što odsijeva iz Evanđelja i osvjetljuje ovu tajnu da bismo i mi mogli postići plod i izvršiti želju o kojoj govori Apostol naroda u poslanici Efežanima: “Da Krist stanuje po vjeri u vašim srcima. Da ukorijenjeni i utvrđeni u ljubavi sa svim svetima možete dokučiti koja je širina i dužina i visina i dubina i da možete spoznati Kristovu ljubav koja prelazi svako znanje da se napunite svakim Božjim obiljem” Ef 3, 17-19.
  3. Tajna Božanskog Otkupljenja u prvom redu i po svojoj prirodi je tajna ljubavi. To je pravedna ljubav Kristova prema nebeskom Ocu. Njemu je Krist ljubavlju i posluhom u srcu prinio Žrtvu na Križu i time podao Ocu najobilniju i neizmjernu zadovoljštinu koju Mu je dugovao ljudski rod za svoje grijehe. Sveti Toma piše: “Budući da je Krist trpio iz ljubavi i posluha, pružio je Bogu veću zadovoljštinu nego bi to zahtijevala naknada za sve grijehe ljudskog roda” Sum. Theol. Tajna Otkupljenja je nadalje tajna milosrdne ljubavi uzvišenog Trojstva i Božanskog Otkupitelja prema svim ljudima. Oni nisu nikako bili u mogućnosti pružiti zadovoljštinu za svoje zločine Miserentissimus Redemptor. Zato je Krist prolio za nas svoju Predragocjenu Krv i stekao nam neprocjenjivo bogatstvo zasluga. On je time obnovio i izvršio onaj prijateljski savez među Bogom i ljudima. Taj savez je bio raskinut u zemaljskom raju nesretnim Adamovim padom, a zatim nebrojenim grijesima izabranog naroda. Stoga je Božanski Otkupitelj, kao naš zakoniti i savršeni Posrednik, u prežarkoj svojoj ljubavi prema nama, potpuno isplatio Božanskoj Pravdi dužnosti i dugove ljudskog roda. On je zacijelo izveo ono čudesno izmirenje Božanske Pravde s Božanskim Milosrđem. U tome pak stoji tajna našeg spasenja koja nadilazi sve ostale tajne. Mudro je ovo protumačio anđeoski naučitelj ovim riječima: “Tvrdimo da je dolikovalo Pravdi i Milosrđu da čovjek bude izbavljen po muci Kristovoj. Dolikovalo je pravdi jer je Krist svojom mukom zadovoljio za grijeh ljudskog roda. Tako je čovjek izbavljen Kristovom pravdom. Dolikovalo je milosrđu, jer kako čovjek nije mogao sam po sebi zadovoljiti za grijeh cijele ljudske naravi, Bog mu je dao svoga Sina kao pomiritelja. U tom je pak obilnije milosrđe nego da je oprostio grijehe bez zadovoljštine. Zato je pisano: “Bog, koji je bogat u milosrđu, radi velike svoje ljubavi kojom nas je ljubio, i nas, koji smo bili mrtvi poradi grijeha, oživi s Kristom” Ef 2, 4; Sum. Theol.
    Trostruka Otkupiteljeva ljubav prema ljudskom rodu
  4. Da bismo uistinu bili kadri, koliko je to smrtnicima moguće, “razumjeti sa svim svetima koja je širina i dužina, i visina i dubina” Ef 3, 18 tajne ljubavi Utjelovljene Riječi prema nebeskom Ocu i prema ljudima, okaljanim grijehom, zato nam valja imati na pameti da njegova ljubav nije bila samo duhovna, kako dolikuje Bogu, jer “Bog je duh” Iv 4, 24. Dakako, ovakve je naravi bila ljubav kojom je Bog ljubio naše praroditelje i židovski narod. Zato su izrazi čovječanske, obiteljske i očinske ljubavi kazalo i izrazi najistinitije, ali posve duhovne ljubavi što ju je Bog iskazivao ljudskome rodu. Ovakve izraze čitamo u psalmima, u knjigama proroka i u Pjesmi nad pjesmama. Naprotiv ljubav kojom diše Evanđelje, Poslanice apostola i stranice Otkrivenja, koje nam uistinu rišu ljubav Srca Isusa Krista, ne izražavaju samo Božansku ljubav, nego i ljudske osjećaje ljubavi. Ovo je zacijelo najsigurnija istina za sve one koji ispovijedaju katoličko ime. Ta Riječ Božja nije uzela prividno i neistinito tijelo, kako su tvrdili neki heretici već u prvom kršćanskom stoljeću. Njih osuđuje apostol Ivan ovim najozbiljnijim riječima: “Jer mnogi zavoditelji izađoše u svijet koji ne priznaju da je Isus Krist došao u tijelu; ovo je zavoditelj i antikrist” 2 Iv 7. Krist je uistinu sa svojom Božanskom Osobom sjedinio pravu čovječju narav, jedincatu, potpunu i savršenu. Ona je moću Duha Svetoga začeta u prečistom krilu Marije Djevice Usp. Lk 1, 35. Nije dakle ništa nedostajalo onoj čovječjoj naravi koju je Riječ Božja sjedinila sa sobom. Takvu je zacijelo uzeo da nije bila nimalo umanjena, nimalo promijenjena u onome što se odnosi na njezinu duhovnu i tjelesnu vlastitost: to jest obdarenu razumom i voljom i ostalim nutarnjim i izvanjim moćima za spoznavanje. Isto tako težnjama sjetila i sa svim prirodnim nagnućima. Sve ovo naučava kat. Crkva kao istine svečano potvrđene i utvrđene od Rimskih biskupa i općih sabora. “Cijeli sa svojim i našim vlastitostima – totus in suis, totus in nostris” S. Lav Veliki: Epist. dogm. “Lectis dilectionis tuae” ad Flavianum Const. Patr., “perfectus in deitate et idem perfectus in humanitate” Kalced. sabor , “totus Deus homo et totus homo Deus” S. Gelazije Papa Necessarium de duabus naturis in Christo.
  5. Radi toga nikako ne možemo sumnjati da je Isus Krist dobio pravo tijelo, obdareno svim njemu vlastitim osjećajima, među kojima je najodličnija ljubav. Isto tako ne možemo nikako sumnjati da je posjedovao fizičko Srce koje je slično našemu, budući da bez ovog najodličnijeg tjelesnog organa ne može čovjek živjeti, a niti čuvstvovati. Zato je Srce Isusa Krista bilo osobno sjedinjeno s Božanskom Osobom Riječi. Ono je nesumnjivo kucalo od ljubavi i njime su strujali i svi ostali osjećaji. Ovi su se osjećaji savršeno slagali i bili suglasni s čovječjom voljom koja je bila ispunjena Božanskom ljubavlju i sa samom neizmjernom ljubavlju koju dijeli Sin s Ocem i s Duhom Svetim. Zato nikad nije bilo nešto protivno ili neskladno među ove tri ljubavi. Usp. S. Toma Sum. Theol.
  6. Riječ Božja uzela je sebi pravu i savršenu ljudsku narav i stvorila si i uobličila tjelesno srce. Ono je moglo, kao i naše, trpjeti i biti probodeno. To je nužno istaknuti i promatrati u onome svijetlu koje izvire iz osobnog i bitnog sjedinjenja, ali također i u onome svijetlu što izvire iz Otkupljenja ljudi koje je njezin nadopuna. Velimo da to nekima može biti gotovo sablazan i ludost, kako je to Raspeti Krist i bio Židovima i poganima. Usp. 1 Kor 1, 23. Vjerodostojni spomenici kat. vjere koji se posve podudaraju sa Sv. Pismom, uvjeravaju nas da je Jedinorođeni Sin Božji uzeo ljudsku patničku i smrtnu narav. On je to učinio u prvom redu stoga jer je odlučio da prinese krvnu žrtvu viseći na križu da dovrši djelo ljudskoga spasenja. Uostalom, ovo naučava Apostol naroda, kad ovako piše: “Jer onaj koji posvećuje i oni koji se posvećuju svi su od jednoga. Zato se ne stidi zvati ih braćom, govoreći: Objavit ću ime tvoje braći svojoj. I opet: Evo ja i djeca moja koju mi je dao Bog. A jer djeca zajednički imaju tijelo i krv i on uze jednako dijela u tome. Zato je trebalo da bude u svemu sličan braći, da bude milosrdan i vjeran Veliki svećenik, da zadovolji za grijehe naroda. Jer zato što je trpio i bio iskušan može pomoći onima koji se iskušavaju”. Hebr 2, 11-14; 17-18.
    Crkveni oci
  7. I sv. Oci koji su istiniti svjedoci od Boga objavljene nauke, vrlo su dobro razumjeli ono što je već apostol Pavao dosta jasno tvrdio: naime, da je tajna Božje ljubavi kao počelo i vrhunac Utjelovljenja i Otkupljenja. Ta mi često i opširno čitamo u njihovim djelima da je Isus Krist zato uzeo savršenu čovječju narav i naše slabo i raspadljivo tijelo da ostvari naše vječno spasenje i nama najjasnije očituje i otvori svoju neizmjernu kao i osjetnu ljubav. Kao da slušamo jeku glasa Apostola naroda, sv. Justin piše: “Mi se klanjamo i ljubimo Riječ koja je rođena od nerođenog i neshvatljivog Boga, budući da je On radi nas postao čovjek, da postane dionikom naših trpljenja, da ih izliječi” Apol II, 13. Sv. Bazilije, prvi između trojice otaca iz Kapadocije svjedoči da je Krist imao prave ali ujedno svete osjećaje u sjetilima: “Sigurno je da je Gospodin uzeo prirodne osjećaje da dokaže kako je njegovo Utjelovljenje bilo istinito, a ne prividno, ali je odbacio griješne osjećaje kao nedostojne čistog Božanstva; oni naime kaljaju čistoću našeg života” Ep. CCLXI. Isto tako sv. Ivan Zlatousti, svijetlo antiohijske crkve, priznaje da čuvstva koja je proživljavao Božji Otkupitelj, jasno dokazuju kako je on uzeo potpuno neokrnjenu čovječju narav: “Kad on ne bi posjedovao našu narav, ne bi on osjećao boli” In Joan, Homil. LXIII, 2. Od latinskih otaca navest ćemo one koje Crkva danas časti kao najodličnije Učitelje. Sv. Ambrozije svjedoči da su osjetni pokreti i čuvstva, bez kojih nije bila Utjelovljena Riječ Božja, proizlazili iz hipostatičnog sjedinjenja kao iz naravnog počela: “Zbog toga što je uzeo dušu, uzeo je i osjećaje duše. Bog, ukoliko je bio Bog, niti bi mogao osjećati nemir niti umrijeti” De fide ad Gratianum. Sv. Jeronim uzima ove osjećaje kao glavni dokaz da je Krist uzeo pravu čovječju narav: Naš Gospodin se uistinu žalostio da dokaže kako je uistinu uzeo čovječju narav. Usp. Super Mt XXVI, 37.
  8. Sv. Augustin pak posebnim načinom ističe one veze koje postoje između osjećaja Utjelovljene Riječi i svrhe otkupljenja ljudi: “Gospodin Isus nije uzeo ove osjećaje ljudske slaboće kao i samo čovječje slabo tijelo i smrt čovječjeg tijela radi prirodne nužde nego radi milosrdne volje. Tako je on htio na sebi preobraziti svoje Tijelo, to jest Crkvu, kojoj se udostojao biti Glava, to jest svoje udove, a to su njegovi sveti i njegovi vjernici, pa ako bi koji od njih morao trpjeti žalosti ili bol u napastima ljudskog života, da ne bi mislio da je radi toga izgubio njegovu milost. To nisu grijesi nego znakovi ljudske slaboće pa kao što zbor pjevača prihvaća intonirani glas, tako da se i njegovo tijelo ravna prema svojoj Glavi” Enarr. in Ps. 87,3. Zbijenije, ali ne manje snažno, iznose jasno nauku Crkve slijedeća mjesta iz sv. Ivana Damašćanskog: “Bog čitavi je uzeo mene čitavog, te je sve ujedinio sa svime, da bi donio spasenje svakom čovjeku, jer inače ne bi moglo biti iscijeljeno, što nije uzeto” De fide orth. 3, 6. “On je dakle sve uzeo, da sve posveti.” Ibid 3, 20.
    Simbolizam Srca Isusova
  9. Ipak treba imati na umu da iako ovi navodi Svetog Pisma i svetih Otaca i mnogi drugi slični što ih mimoilazimo obilno svjedoče da je Isus Krist bio obdaren osjećajima i pokretima sjetila i da je uzeo čovječju narav da nam donese vječno spasenje, ipak isti nikad ne pripisuju ove osjećaje njegovom tjelesnom Srcu tako da bi jasno pokazali kako je ovo Srce simbol njegove neizmjerne ljubavi. Ali, iako Evanđelisti i drugi sveti pisci ne opisuju izričito Srce našeg Otkupitelja koje je životvorno i nadareno moću za osjećaje ne manje od našeg srca koje kuca i kojim potresaju različita čuvstva njegove duše, ipak često osvjetljuje njegovu Božansku ljubav, sjetilna čuvstva što su s njome u vezi: to jest želju, radost, trpljenje, strah i srdžbu kako se očituje na njegovim pogledima, riječima i tjelesnim kretnjama. Naročito je lice našeg klanjanja dostojnog Spasitelja bilo zacijelo kazalo i kao najvjernije zrcalo onih osjećaja koji su – uzbuđujući na razne načine njegovu dušu – djelovali na njegovo Presveto Srce i pojačavali mu kucaje. I u ovoj naime stvari vrijedi što opaža anđeoski naučitelj poučen općim iskustvom o ljudskoj psihologiji i o njezinim posljedicama: “srdito se uzbuđenje pokazuje u prvom redu na onim vanjskim udovima, na kojima više dolazi do izražaja utjecaj srca, npr. u očima, na licu i na jeziku.”
  10. Stoga se punim pravom smatra Srce Spasiteljevo kao osobito kazalo i znak one trostruke ljubavi kojom Božanski Otkupitelj neprestano ljubi svoga vječnog Oca i sve ljude. Ono je naime simbol one Božanske ljubavi koju uživa zajedno s Ocem i Duhom Svetim. Ali ta se ljubav u njemu, u Riječi koja je postala Tijelo očituje nama po njegovu raspadljivom i slabom ljudskom tijelu jer “u njemu stanuje sva punina Božanstva” Col 2, 9. Osim toga Srce Isusovo je simbol one najvatrenije ljubavi što je ulivena u njegovu dušu i obogaćuje Kristovu čovječju volju. Dvostruko najsavršenije znanje, to jest blaženo i uliveno, rasvjetljuje i upravlja njezinim činima Cf Sum. theol. Napokon je Srce Isusovo, i to više prirodnim načinom i izravno, simbol njegova osjetnog čuvstva budući da je tijelo Isusa Krista stvoreno djelovanjem Duha Svetoga u krilu Djevice Marije, obdareno najsavršenijom moću, da osjeća i da prima dojmove, dakako još više nego sva druga ljudska tjelesa Cf ibid 3.
  11. Sveto Pismo i vjerodostojna svjedočanstva katoličke vjere nas uče da u presvetoj duši Isusa Krista vlada u svemu najsavršeniji sklad i red te je On sigurno upravljao svojom trostrukom ljubavlju kako bi izvršio naše spasenje. Zato je bjelodano da smijemo najvećim pravom štovati Srce Božanskog Otkupitelja kao sliku koja nam zorno predočuje njegovu ljubav kao svjedočanstvo našeg Otkupljenja i kao tajanstvene ljestve po kojima treba da se penjemo u zagrljaj “Boga našeg Spasitelja” Tit 3,4. Stoga moramo s udivljenjem promatrati kao dokaze njegove trostruke ljubavi: njegove riječi, djela, zapovijedi, čudesa, a posebnim načinom ona djela koja nam u većoj mjeri očituju njegovu ljubav prema nama kao što je: ustanova Božanske Euharistije, njegova pregorka Muka i njegova smrt; zatim što nam je premilostivo ostavio svoju presvetu Majku; za nas utemeljio Crkvu; napokon poslao na Apostole i na nas Duha Svetoga. Svemu tomu velimo, moramo se diviti kao dokazima njegove trostruke ljubavi. Naša je dužnost da s velikom ljubavlju razmatramo o kucajima njegova Presvetog Srca jer se čini kao da je On ovim kucajima mjerio vrijeme svoga zemaljskoga putovanja sve do onog zadnjeg časa, kad je – po svjedočanstvu Evanđelista – zavikao silnim glasom i rekao; “Svršeno je!” i, prignuvši glavu, ispusti duh svoj Mt 27, 50; Iv 19, 30. Tada se zaustavilo i prestalo kucanje njegova Srca te je prekinuta njegova osjećajna ljubav dok nije sam pobijedio smrt i uskrsnuo iz groba. Kad je pak njegovo tijelo počelo uživati vječnu slavu i opet se sjedinilo s dušom Božanskog Otkupitelja, pobjednika smrti, njegovo Presv. Srce nije nikada prestalo niti će prestati mirno i bez smetnje kucati. Isto tako nikada neće prestati naznačivati svoju trostruku ljubav koja sjedinjuje Sina Božjeg s njegovim nebeskim Ocem i s cijelim ljudskim rodom čija je On punopravna mistična Glava.

III. SRCE ISUSOVO:
OTKUPITELJEVA SPASITELJSKA ZADAĆA

  1. Časna braćo! Da bismo iz ovih pobožnih razmatranja mogli crpsti obilne i spasonosne plodove bit će nam milo ako neko vrijeme razmišljamo i promatramo mnogobrojne ljudske i Božanske osjećaje našega Spasitelja Isusa Krista što ih je njegovo Srce proživljavalo za vrijeme svog zemaljskog života, što ih proživljava sada i što će ih proživljavati kroz svu vječnost. Prije svega dolazi nam posebno svjetlo iz stranica Evanđelja koje nam svijetli i jača da možemo unići u svetište ovoga Božanskog Srca i, zajedno s Apostolom naroda, diviti se “prevelikom bogatstvu milosti Božje i njegove dobrote prema nama u Isusu Kristu” Ef 2, 7.
  2. U klanjanja dostojnom Srcu Isusa Krista zajedno stanuje čovječanska i Božanska ljubav nakon što je Djevica Marija izrekla svoj velikodušni “Neka bude” te nakon Riječi Božje, kako veli Apostol: “Ulazeći u svijet govori: Žrtava i darova nijesi htio, ali si mi tijelo pripravio. Paljenice i žrtve za grijeh nisu ti bile ugodne. Tada rekoh: Evo dolazim. U početku knjige pisano je za mene da vršim volju tvoju, o Bože!” U ovoj smo volji posvećeni prinosom Tijela Isusa Krista jedanput zauvijek” Hebr 10, 5-7, 10. Ista ljubav je Njime pokretala u savršenom skladu. Želja njegove ljudske volje i Božanske ljubavi – kad je u nazaretskoj kući vodio nebeske razgovore s preslatkom svojom Majkom i s poočimom sv. Josipom kojemu je naporno i poslušno pomagao u tesarskom zanatu. Ova trostruka ljubav o kojoj smo govorili pokretala Ga je na njegovim dugotrajnim apostolskim putovanjima pa kad je činio nebrojena čudesa uskrisujući mrtve ili ozdravljajući svakovrsne bolesnike. Zatim u podnašanju tegoba, u znoju, u gladi, u žeđi; za noćnih bdjenja tokom kojih se s mnogo ljubavi molio svom nebeskom Ocu, zatim u molitvama koje je obavljao, u prispodobama koje je iznosio i tumačio napose onima koje rade o milosrđu kao ona o izgubljenoj drahmi, o izgubljenoj ovci i o izgubljenom sinu. U ovim se riječima i djelima kako opaža Grgur Veliki, očituje samo Srce Božje: “Nauči se upoznati Srce Božje u riječima Božjim da većim žarom čezneš za vječnim dobrima. Registr. spist., ad Theodorum medicum.
  3. Srce je Isusa Krista usplamtjelo još silnijom ljubavlju kad je izgovarao riječi koje su odisale najžarčom ljubavlju. Kao na primjer kad je povikao, gledajući izmoreno i izgladnjelo mnoštvo: “Žao mi je naroda!” Mk 8, 2. I kad je motrio svoj predragi grad Jeruzalem, zaslijepljen svojim grijesima, radi kojih ga je čekala najstrašnija propast, i vapio: “Jeruzaleme, Jeruzaleme! Ti ubijaš proroke i kamenuješ one, koji su ti poslani. Koliko puta htjedoh skupiti djecu tvoju kao što kvočka skuplja piliće svoje pod krila svoja, ali vi ne htjedoste” Mt 23, 37. Njegovo je Srce zadrhtalo od ljubavi prema svomu Ocu i od svete ljutine, kad je vidio svetogrdno trgovanje u hramu i kad je skvrnitelje prekorio ovim riječima: “Stoji pisano: Kuća moja neka se zove kuća molitve! A vi učiniste od nje razbojničku špilju” Mt 21, 13.
  4. Njegovo je Srce posebno potresla ljubav i strah kad je pred opasnošću svoje strašne muke i uslijed prirodnog opiranja od beskrajnog trpljenja i smrti, vapio: “Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe kalež ovaj” Mt 26, 39. Neslomivom ljubavlju i najvećom boli, upravio je izdajici, kad mu je dao poljubac, ove riječi, koje izgledaju kao posljednji poziv njegova premilosrdnog Srca upućene prijatelju koji ga je imao, do skrajnosti uporan u svojim bezbožnim i vjerolomnim osjećajima, izručiti krvnicima: “Prijatelju, zašto si došao? Poljupcem izdaješ Sina čovječjeg” Mt 26, 50: Lk 22, 48. S najvećom samilošću i ljubavlju rekao je pobožnim ženama koje su nad Njim naricale kad je imao biti nevin razapet na križ: “Kćeri jeruzalemske! Ne plačite za mnom, nego plačite za sobom i za djecom svojom! Jer, ako ovako rade sa zelenim drvetom, što će biti sa suhim?” Lk 23, 28 i 31
  5. Kad je konačno Božanski Spasitelj visio na križu, osjetio je, kako njegovo Srce plamti raznim i silnim čuvstvima: najvatrenije ljubavi, užasa, milosrđa, najžarče čežnje i vedrog mira. Ova je čuvstva izrazio svim svojim značajnim riječima: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine” Lk 23, 34. “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” Mt 27, 46. “Zaista ti kažem, još danas ćeš biti sa mnom u raju” Lk 23, 43. “Žedan sam” Iv 19, 28. “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj” Lk 23, 46.
    Darovi Srca Isusova
    Euharistija
  6. Tko će dostojno opisati one osjećaje Božanskog Srca, izraze njegove neizmjerne ljubavi kojima je bilo ispunjeno Božansko Srce, kad se sam davao ljudima u sakramentu Euharistije, ili kad im je davao svoju Presvetu Majku i kad nas je učinio dionicima svoga svećeništva?
  7. Prije nego je blagovao sa svojim učenicima Zadnju večeru, Krist Gospodin znajući da će ustanoviti sakramenat svoga Tijela i Krvi – njezinim prolijevanjem je imao biti zapečaćen novi zavjet – osjećao je, kako je njegovo Srce uzbuđeno jakim čuvstvima. To je očitovao apostolima ovim riječima: “Vrlo sam želio da ovu vazmenu gozbu održim s vama prije nego muku podnesem” Lk 22, 15. Ova su čuvstva jamačno postala još snažnija kad uze kruh, zahvali, prelomi i dade im ga govoreći: “Ovo je Tijelo moje, koje se za vas daje. Ovo činite na moju uspomenu”. Isto tako uze poslije gozbe i kalež i reče: “Ovaj je kalež novi zavjet u mojoj Krvi koja se prolijeva za vas” Lk 22, 19-20.
  8. S pravom prema tome smijemo tvrditi da su zacijelo darovi Presvetog Srca: Euharistija naime kao sakramenat kojim se On daje ljudima i žrtva kojom se neprestano žrtvuje “od izlaza do zapada sunca” Mal 1,11, kao i Svećeništvo.
  9. Predragocjeni je također poklon Presvetog Srca, kako smo već spomenuli, Marija, Majka Božja i ujedno preljubazna naša Majka. Time, što je bila Majka našeg Otkupitelja po tijelu i njegova Suradnica u privođenju Evine djece životu milosti, spravom je zavrijedila da Je nazivamo duhovnom Majkom čitavog ljudskog roda. Sveti Augustin je u tom smislu napisao: “Ona je Majka Spasiteljevih udova, a to smo mi, jer je svojom ljubavlju surađivala na tome da se Crkvi rađaju vjernici, koji su udovi ove Glave” De sancta virginitate.
    Križ
  10. Isus Krist naš Spasitelj htio je spojiti s nekrvnim darom samoga Sebe pod prilikama kruha i vina žrtvu križa kao osobiti dokaz najnježnije i neizmjerne svoje ljubavi. Tim načinom pružio nam je primjer one uzvišene ljubavi koju je stavio pred oči svojim učenicima kao najviši cilj ljubavi ovim riječima: “Od ove ljubavi nitko veće nema da tko položi život svoj za svoje prijatelje” Iv 15, 18. Zato ljubav Isusa Krista Sina Božjeg obilno i jasno očituje po žrtvi Križa ljubav samoga Boga. “Po tom spoznasmo ljubav Božju, što On za nas život svoj položi. I mi smo dužni položiti život za braću” 1 Iv 3, 16. Uistinu naš Otkupitelj više je razapet iz ljubavi, nego li od sile krvnika. Njegova dragovoljna žrtva najviši je dar što ga je udijelio svakom čovjeku prema onim snažnim riječima Apostola: “Ljubio je mene i predao sebe za mene” Gal 2, 20.
    Crkva i sakramenti
  11. Nikako dakle ne možemo o tome sumnjati da je Presveto Srce Isusovo zakoniti simbol i one neizmjerne ljubavi koja je potakla našeg Spasitelja, te je prolivenom svojom Krvlju sklopio mistične zaruke s Crkvom zato što je ovo Srce najdubljim načinom dionik života Utjelovljene Riječi, pa je ono po tome uzeto za oruđe Božanstva slično kao i ostali udovi njegove čovječje naravi da se izvedu djela Božanske svemoći: “Isus je trpio iz ljubavi za Crkvu, da nju sa sobom sjedini kao zaručnicu” Sum. Theol. Suppl. Crkva je dakle rođena iz ranjenog Srca Otkupiteljeva, i Ona je djeliteljica Krvi Otkupiteljske. Iz istog Srca potekla je preobilna milost sakramenata, gdje sinovi Crkve crpe vrhunaravni život:
    Iz rane Srca Kristova
    Izaše Crkva njegova;
    Tu vrata se otvoriše
    Svim ljudima na spasenje.
    Sva slava Tebi, Isuse,
    Što livaš milost iz Srca
    I Ocu s Duhom preblagim
    U vječne vijeke vjekova.
    Himan iz Vespera na blagdan Presvetoga Srca
    Značenje ove tajne nije bilo nepoznato niti starim Ocima ni crkvenim piscima. Zajednički Učitelj kao da je sabrao njihove glasove kad piše: “Iz grudi Kristovih potekla je voda, da nas pere, i Krv, da nas otkupi. Zato Krv pripada sakramentu Euharistije, a voda sakramentu Krštenja. Ovo ima moć da pere po sili Kristove Krvi” Sum. Theol. Što on ovdje piše o grudima Kristovim koje je vojnik ranio i otvorio, isto valja reći o njegovu Srcu, što ga je koplje svojim udarcem zacijelo pogodilo, budući da je baš zbog toga vojnik kopljem zamahnuo, da se sigurno osvjedoči o smrti raspetoga Isusa Krista. Radi toga rana Presvetog Srca Isusova, već mrtvog, za sve vjekove je živa slika one neizmjerne ljubavi kojom je Bog poklonio svoga Jedinorođenog Sina da otkupi ljude i kojom je Krist sve nas ljubio tako silno da je samoga sebe žrtvovao za nas kao krvavu žrtvu na Kalvariji. “Krist je ljubio nas i predao sebe za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodni miris” Ef 5, 2.
  12. Nakon što je naš Spasitelj uzašao na nebo, s Tijelom urešenim sjajem vječne slave, i sjede o desnu Oca, nije prestao ljubiti Crkvu najžarčom ljubavi kojom gori i njegovo Srce. On naime nosi na rukama, na nogama i na prsima znakove sjajnih rana koje označuju njegovu trostruku izvojštenu pobjedu: to jest nad đavlom, nad grijehom i nad smrću. On pohranjuje u svom Srcu, i čuva kao u predragocjenoj škrinji, ono neizmjerno blago zasluga, kao plodove one trostruke pobjede. On obilno dijeli to blago otkupljenom ljudskom rodu. Tu istinu punu utjehe Apostol naroda naučava ovim riječima: “Uzašao je na visinu, odvede zarobljene i dade dare ljudima… Koji je sišao, to je onaj, koji je i uzašao više svih nebesa, da ispuni sve” Ef 4, 8 i 10
    Dar Duha Svetoga
  13. Duh Sveti poslan kao dar učenicima bio je prvi očiti znak njegove darežljive ljubavi, iza kako u slavi sjede o desnu Oca. Deset dana kasnije, Duh Sveti, poslan od Oca, siđe na njih, koji su bili sabrani u dvorani Zadnje Večere, kako im je Isus tada obećao: “I ja ću moliti Oca, i dat će vam drugog Utješitelja, da ostane s vama do vijeka” Iv 14, 16. Budući da je Duh Utješitelj osobna zajednička Ljubav, to jest Oca prema Sinu i Sina prema Ocu, zato Ga obojica šalju. On se pokazao u slici ognjenih jezika i u njihove je duše ulio obilje Božanske ljubavi i ostalih nebeskih darova. Izlijevanje ove Božanske ljubavi poteklo je također iz onog Srca našeg Božanskog Spasitelja, “u kojem je sve blago mudrosti i znanja sakriveno” Col 2,3. Ova je ljubav dar Srca Isusova i njegova Duha. On je naime Duh Očev i Sinov. Od njega se rodila Crkva i čudotvorno se širi među svim poganskim narodima koji su bili izloženi štovanju krivih bogova, međusobnoj mržnji, nećudorednom životu i nasilju. Ova Božanska ljubav je najdragocjeniji dar Srca Kristova i njegova Duha. Ona je obdarila apostole i mučenike onom jakošću koja im je dala snagu da su se borili do herojske smrti da navješćuju istinu Evanđelja i da proliju krv za njegovu potvrdu. Ona je ulila učiteljima Crkve najžarču revnost, da osvjetljuju i da brane katoličku vjeru. Ona je hranila kreposti priznavalaca, da izvedu divna i vrlo korisna djela za vječno spasenje i vremenito blagostanje svoje i drugih ljudi. Ona je potakla djevice da se rado i dragovoljno odreknu sjetilnih naslada i da se posve posvete ljubavi nebeskog Zaručnika. Apostol naroda ispjevao je onu pjesmu pobjednicu u slavu ovoj Božanskoj ljubavi što je poput bujice protekla iz Srca Utjelovljene Riječi, te koju ulijeva Duh Sveti u srca svih vjernika. Ova pjesma navješćuje pobjedu Isusa Krista kao Glave i udova njegova otajstvenog tijela nad svim onima koji će na kojigod način priječiti da se među ljudima osnuje kraljevstvo Božje ljubavi: “Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja, ili stiska, ili progonstvo? Ili glad, ili golotinja, ili pogibao, ili mač? Ali u svemu ovomu pobjeđujemo po onomu koji nas je ljubio. Jer sam uvjeren, da ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni visina, ni dubina, ni drugo kakvo stvorenje ne može nas rastaviti od ljubavi Božje koja je u Kristu Isusu Gospodinu našemu” Rim 8, 35 i 37-39.
  14. Ništa nas dakle ne priječi da se klanjamo Presvetom Srcu Isusa Krista, budući da je ono dionik i naravni i najznačajniji simbol one neiscrpive ljubavi kojom naš Božanski Otkupitelj još uvijek gori prema ljudskom rodu. Iako ono nije više podvrgnuto tjeskobama ovoga smrtnoga života, ono ipak živi i kuca te je sjedinjeno nerazrešivom vezom s Osobom Božanske Riječi, a u njoj i po njoj s Božanskom voljom. Kako je Srce Kristovo preobilno napunjeno Božanskom i čovječjom ljubavlju i kako je prebogato svim milostima i blagom što ih je Otkupitelj stekao svojim životom, svojim bolima i svojom smrću, to je ono sigurno vrelo one nepresušive ljubavi koju njegov Duh izlijeva u sve udove njegova otajstvenog tijela.
  15. Srce našeg Spasitelja predočuje dakle na neki način sliku Osobe Božanske Riječi, a isto tako sliku dvostruke naravi, naime čovječje i Božanske. Stoga možemo u njemu promatrati ne samo simbol, nego također na neki način sadržaj svih tajna našeg Otkupljenja. Kad se klanjamo Presv. Srcu Isusa Krista, klanjamo se u njemu i po njemu i samoj nestvorenoj Ljubavi Božje Riječi, a ujedno i njegovoj čovječjoj ljubavi, drugim njegovim osjećajima i drugim njegovim krepostima, jer je jedna i druga ljubav potakla našeg Otkupitelja da se žrtvuje za nas i za cijelu Crkvu, svoju Zaručnicu. Ovako to uči Apostol: “Krist je ljubio Crkvu i samoga sebe predao za nju, da je posveti, očistivši je vodenom kupelju u riječi života, da on prikaže sebi slavnu Crkvu, koja nema ljage ni nabora ili što slično, nego da bude sveta i neokaljana” Ef 5, 25-27.
  16. Kao što je Krist ljubio Crkvu, tako je i dalje žarko ljubi onom trostrukom ljubavlju o kojoj smo govorili. Ova Ga ljubav nuka, kao našeg Zagovornika,. Usp. 1 Iv 2, 1, da za nas moli milosrđe i milost od Oca: “Uvijek živi da nas zagovara” Hebr 7, 25. Ove molitve izviru iz njegove neiscrpive ljubavi i neprestano ih prinosi Ocu. kao “u dane tijela svoga” Hebr 5, 7, tada i sada, slavan u nebu, s ne manje uspjeha, zagovara nas kod svoga nebeskog Oca. I Njemu, koji je “tako ljubio svijet, da je svoga Jedinorođenog Sina dao, da svaki, koji vjeruje u njega, ne pogine, nego da ima život vječni” Iv 3, 16, pokazuje svoje živo Srce i kao ranjeno, koje gori žarčom ljubavlju nego kad ga je, mrtvo, probo kopljem rimski vojnik: “Zato je ranjeno (Srce tvoje), da kroz vidljivu ranu promatramo nevidljivu ranu ljubavi”… S Bonaventura: Vitis mystica…
  17. Nebeski Otac “nije poštedio vlastitog Sina, nego ga je predao za sve nas” Rim 8, 32. Zato ne može biti sumnje da će umoljen od takvog Zagovornika, s tako žarkom ljubavlju, rado prosuti po njemu na sve ljude obilje svojih Božanskih milosti.
    IV. POSTANAK I RAZVITAK
    ŠTOVANJA PRESVETOG SRCA
  18. Časna Braćo! Htjeli smo Vama i kršćanskom puku u glavnim crtama predočiti najdublju narav štovanja Presvetog Srca Isusova i vječno bogatstvo što izvire iz Njega kao što nam to razjašnjava objavljena nauka, kao njihovo prvo vrelo. Uvjereni smo da su ove Naše pouke, osvijetljene svijetlom Evanđelja, dokazale, kako ovo štovanje u svojoj biti nije ništa drugo nego li čašćenje Božanske i čovječje naravi Utjelovljene Riječi. To je također čašćenje one ljubavi kojom jednako Otac i Duh Sveti obasiplju grešnike. Ljubav je naime Presvetog Trojstva, kako piše Anđeoski Naučitelj, počelo ljudskog Otkupljenja, jer se ta ljubav preobilno prelila u čovječju volju Isusa Krista i u njegovo divno Srce i jer Ga je ta ista ljubav sklonila, da prolije svoju Krv, da nas izbavi iz ropstva grijeha Isp Sum. Theol.: “Ja prije imam da primim na sebe krštenje, i kako me to muči, dok se ne svrši” Lk 12, 50.
    Ovo štovanje nije nikada bilo posve tuđe pobožnosti vjernika
  19. Štovanjem Srca Isusova častimo ljubav Boga i Isusa Krista prema ljudskom rodu u uzvišenom znaku probodenog Srca Raspetog Otkupitelja. Mi smo uvjereni da ovo štovanje nije nikad bilo posve tuđe pobožnosti vjernika, iako je jasno zasjalo i divnim se načinom u Crkvi posvuda proširilo tek u novije vrijeme. To se posebno zbilo, nakon štio je sam Gospodin ovu Božansku tajnu objavio nekoj svojoj posebno ljubljenoj djeci, koju je izabrao, da budu njegovi glasnici i poslanici.
  20. Uistinu, u svako je doba bilo ljudi, koji su bili Bogu posebno odani. Oni su nasljedovali primjer Majke Božje, apostola i slavnih crkvenih Otaca, te su iskazivali svoje klanjanje, zahvalnosti i ljubav presvetoj Kristovoj naravi, a posebno ranama, kojima je njegovo Tijelo bilo izmrcvareno u njegovim spasonosnim mukama.
  21. Ne sadrže li, bez ikakve sumnje, ispovijest vjere, klanjanja i ljubavi one riječi apostola Tome: “Gospodin moj i Bog moj” Iv 20, 28? Ove riječi jasno kažu, da je on od nevjernika postao glasnik vjere i da se po ranjenoj čovječjoj naravi Gospodinovoj uzdigao do veličanstva Božanske Osobe.
  22. Iako su ljudi, radi probodenog Srca Spasiteljeva, uvijek žarče bili ispunjeni željom da časte njegovu neizmjernu ljubav, koja obuhvaća ljudski rod – riječi proroka Izaije, koje sveti Ivan Evanđelista primijenjuje na raspetog Isusa: “Vidjet će, koga probodoše” Jo 19, 37, usp. Zah 12, 10, odnose se na kršćane svih vremena. – Ipak treba priznati, da se tek malo pomalo i postepeno to isto Srce stalo častiti posebnim štovanjem, ukoliko je Ono slika Božanske i čovječanske ljubavi utjelovljene Riječi.
    Od svete Margarete-Marije do Pija IX.
  23. Želimo li dozvati u pamet važna razdoblja, kojima je ovo štovanje prolazilo tokom povijesti kršćanske pobožnosti, odmah vidimo, kako nam se pred očima javljaju imena nekih, koji su u toj stvari stekli posebnu slavu, i koje moramo smatrati pionirima jednog oblika religioznog štovanja, koji se privatno i postepeno sve više širilo u redovničkim zajednicama. Navodimo, među onima, koji su učvrstili to štovanje Presvetog Srca Isusova, koji su postepeno doprinosili njegovu razvitku i koji su, na taj način, za nj posebno zaslužni, na primjer: sveti Bonaventura, sv. Albert Veliki, sv. Gertruda, sv. Katarina Sijenska, bl. Henrik Suzo, sv. Petar Kanizije, sv. Franjo Saleški. Sveti Ivan Eudes je sastavio prvu liturgijsku službu u čast Presvetog Srca Isusova, čiji je svečani blagdan, uz odobrenje mnogobrojnih francuskih biskupa, proslavljen prvi puta 20. listopada 1672. god. Ali zacijelo, među onima, koji su promicali ovaj vrlo plemeniti način štovanja, najodličnije mjesto zauzima sveta Margareta-Marija Alacoque. Ona je, sa svojim duhovnikom, blaženim Klaudijem de la Colombiere uspjela, svojom žarkom revnošću, da se ta pobožnost, već vrlo razvijena, utemelji, na veliko udivljenje vjernika, i da se razlikuje od ostalih vrsta kršćanske pobožnosti svojim vlastitostima ljubavi i zadovoljštine Miserentissimus Redemptor.
  24. Sjetimo se onog vremena, kad se počelo razvijati štovanje Presv. Srca Isusova, pa ćemo dobro razumjeti da je to štovanje divno napredovalo radi toga što se izvrsno podudara sa naravi kršćanske vjere koja je vjera ljubavi. Ne smijemo prema tome reći da je ovo štovanje nastalo radi toga što ga je Bog objavio privatnim osobama niti da se ono iznenada pojavilo u Crkvi, nego da je ono procvalo spontano iz žive vjere i žarke bogoljubnosti, kojom su bile prožete neke povlaštene osobe prema poklona dostojnom Otkupitelju i njegovim slavnim ranama, koje su kao najrječitija svjedočanstva njegove neizmjerne ljubavi. Stoga je očevidno da ono, što je objavljeno svetoj Mariji Margareti nije unijelo ništa novo u katoličku nauku. Važnost ovih objava je u tome, što je Krist Gospodin, pokazujući svoje Presveto Srce, htio izvanrednim i posebnim načinom pozvati ljude, da promatraju i časte tajnu ljubavi premilosrdnog Boga prema ljudskom rodu. Ovom naime posebnom objavom Krist je izričitim i opetovanim riječima pokazao svoje Srce kao simbol, kojim je htio privući ljude, da upoznaju njegovu ljubav. Ujedno je isto Srce očitovao kao znak i jamstvo svoga milosrđa i svoje milosti za potrebe Crkve u naša vremena.
  25. Osim toga, da ovo štovanje potječe iz samih načela kršćanske nauke, jasno dokazuje to, što je Apostolska Stolica prije odobrila ovo svečano liturgijsko štovanje, nego li spise svete Marije Margarete. Sveta Kongregacija Obreda nije se osvrtala na nikakvu privatnu Božansku objavu, nego je zapravo milostivo udovoljila željama vjernika, kad je rješenjem od 25. siječnja 1765. god., koje je odobrio Naš Predšasnik Klement XIII. dne 6. veljače iste godine, dopustila poljskim biskupima i tzv. rimskoj nadbratovštini Presv. Srca Isusova, da slavi liturgijsku svetkovinu Srca Isusova. To je Apostolska Stolica učinila u namjeri, da se tako proširi već postojeće štovanje, koje je imalo za zadaću “potsjećati na onu Božansku ljubav” Decreta authenzica, koja je nagnala našeg Spasitelja, da Sebe prinese kao žrtvu pomirnicu za grijehe ljudi.
  26. Iza ovog prvog odobrenja, koje je dano kao povlastica, i omeđeno nekim granicama, došlo je drugo skoro nakon jednog stoljeća. Ono je od mnogo veće važnosti i izrečeno svečanijim riječima. Spominjemo još gore navedenu odredbu, koju je izdala sveta Kongregacija Obreda 23. kolovoza 1856. god., kojom je Naš Predšasnik neumrle uspomene Pijo IX. uslišao molbe francuskih biskupa i gotovo cijelog katoličkog svijeta, te je uveo svetkovinu Presv. Srca Isusova u cijelu Crkvu i naredio, da je ona pravovaljano slavi De rationibus festorum Sacratissimi Cordis Jesu et purissimi Cordis Mariae. Uistinu, taj događaj ima za kršćanske vjernike vječnu vrijednost. Zato čitamo u liturgiji iste svetkovine: “Otada je štovanje Presvetog Srca kao nabujala rijeka probilo sve zapreke, te se proširilo po cijelom svijetu.”
    Nema ni praznovjerja ni tvarnosti u štovanju Presv. Srca
  27. Časna braćo! Iz svega, što smo dosad protumačili, očigledno je, da vjernici moraju temeljiti svoje štovanje prema Presv. Srcu Isusovu na sv. Pismu, na naučavanju Predaje, na svetoj Liturgiji, kao na čistom i dubokom vrelu. Samo će tako prodrijeti u njegovu bitnost i razmatranjem nalaziti u njemu hranu, kojom će hraniti i umnažati svoj vjerski žar. Budu li se vjernici u ovom štovanju ustrajno vježbali, prosvjetljenom dušom i dubokim shvaćanjem, nije moguće zacijelo, da vjernici ne dođu do slatkog razumijevanja one Kristove ljubavi, u kojoj je vrhunac kršćanskog života, kako nas to uči Apostol, pozivajući se na svoje osobno iskustvo: “Poradi toga prigibam koljena svoja pred Ocem Gospodina Našega Isusa Krista, da vam dade po bogatstvu slave svoje, da se silom utvrdite u Duhu njegovu u unutarnjem čovjeku, da Krist stanuje vjerom u srcima vašim, da budete u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni, da bi ste mogli razumjeti i poznati ljubav Kristovu, koja nadilazi svaku spoznaju, da se ispunite svom puninom Božjom” Ef 3,14 i 16-19. Samo Srce Isusa Krista je najjasnija slika sve te punine Božje. Punine milosrđa, velimo, koja je vlastita Novom Zavjetu, u kojem se “pokaza dobrota i čovjekoljublje Boga, Spasitelja našega i njegova ljubav prema ljudima” (Tit 3, 4 “Jer Bog nije poslao Sina svojega na svijet zato, da sudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu” Iv 3, 17).
  28. Crkva dakle, koja je učiteljica ljudi, vazda je bila uvjerena, otkada je izdala službene isprave o štovanju Presv. Srca Isusova, da razlozi, na kojima se ovo štovanje temelji, to jest čini ljubavi i zadovoljštine, kojima se časti neizmjerna ljubav Božja prema ljudskom rodu, nemaju u sebi nikakva praznovjerja, niti čega, što se naziva tvarnošću. Ona je uvjerena, da je ovo štovanje oblik bogoljubnosti, koji posve usavršuje bogoštovlje s duhovnog gledišta i onakav, kako je sam Spasitelj navijestio, kad je govorio ženi Samaritanki: “Dolazi čas i već je tu, kad će se pravi klanjaoci klanjati Ocu u duhu i u istini, jer takve klanjaoce traži Otac. Bog je duh, i oni, koji mu se klanjaju, moraju Mu se klanjati u duhu i u istini” Iv 4, 23-24.
  29. Stoga je krivo tvrditi, da promatranje fizičkog Srca Isusova priječi, da postignemo savršenu ljubav Božju i da zaustavlja dušu na putu, koji vodi do najviših kreposti. Crkva posve zabacuje ovu krivu mističnu nauku. Tako je ona zabacila po Našem Predšasniku blažene uspomene Inocentu XI. tvrdnje onih, koji su naklapali ovako: “Duhovne duše ne moraju probuđivati čine ljubavi prema Bl. Djevici, prema svecima ili prema Kristovu čovječanstvu: budući naime, da su to osjetni predmeti, takova je i ljubav prema njima. Nijedan stvor, niti B. Djevica, niti sveci ne smiju prebivati u našem srcu, jer sam Bog želi, da ga zauzima i posjeduje” Coelestis Pastor; Bullarium Romanum. Jasno je, da oni, koji tako misle, drže, da slika Presv. Srca ne znači ništa dublje, do li njegovu osjetnu ljubav. Stoga da ona nije takve prirode, da se na njoj osniva kao na novom temelju “kult latrije”, jer ovaj pripada samo onom predmetu, koji je po svojoj naravi Božanski. Ali svatko vidi, kako je ovaj način, koji ovako tumači svete slike, posve kriv, budući da odviše ograničuje njihovo značenje, koje je tako široko. Posve drugačije misle i naučavaju katolički bogoslovi. Među njima sv. Toma piše o tome ovako: “Slikama se ne iskazuje vjersko štovanje po onome, što su one po svojoj naravi kao neka stvar, nego ukoliko su slike, koje nas dovode k Utjelovljenom Bogu. Pogled, što se upravlja na sliku, ukoliko je slika, ne zaustavlja se na njoj, nego on smjera na onaj predmet, čija je prilika. Pa zato, kad se slikama Kristovim iskazuje vjersko štovanje, nema tu nikakva skretanja od kreposti vjere Sum. Theo.. Prema tome se ovo relativno štovanje, kojim se časte slike, odnosi na samu Osobu Utjelovljene Riječi, kao na svrhu, bilo da se radio o moćima, koje se odnose na gorke muke, koje je naš Spasitelj pretrpio za nas, bilo o samoj slici, koja po vrijednosti i značenju nadilazi sve ostalo, naime o probodenom Srcu raspetoga Krista na Križu.
  30. Stoga nam je dopušteno i dolikuje se, da se po tom tjelesnom predmetu, to jest po Srcu Isusa Krista i po njegovu naravnom značenju, kako nas utvrđuje kršćanska vjera, uspinjemo ne samo do promatranja njegove ljubavi, koja se zamjećuje sjetilima, nego još više do promatranja i klanjanja njegovoj neizmjernoj ulivenoj ljubavi. Konačno se uzdižemo, nekim slatkim i uzvišenim poletom duše do promatranja i klanjanja Božanskoj ljubavi Utjelovljene Riječi. U svjetlu vjere, po kojoj vjerujemo, da su u Osobi Kristovoj ujedinjene dvije naravi, čovječanska i Božanska, možemo zamisliti one najtjesnije veze, koje postoje među osjetnom ljubavi fizičkog Srca Isusa Krista i njegovom dvostrukom – istina duhovnom ljubavlju – naime čovječanskom i Božanskom. Ne samo da smijemo reći, da ove dvije ljubavi postoje zajedno u klanjanja dostojnoj Osobi Božanskog Otkupitelja, nego da su one i prirodnim vezom među sobom spojene, ukoliko je čovječanska i osjetna ljubav podložena Božanskoj, te imaju s njome analognu sličnost. Ne tvrdimo, da treba misliti, da u Srcu Isusovu moramo gledati i klanjati se tzv. formalnoj slici, to jest savršenom i apsolutnom znaku njegove Božanske ljubavi, jer se njezina nutarnja bitnost nikako ne može izraziti s nijednom stvorenom slikom. No vjernik, časteći Srce Isusovo, zajedno s Crkvom, klanja se znaku i kao spomenu Božanske ljubavi, koja je išla tako daleko, da zajedno sa Srcem Utjelovljene Riječi ljubi ljudski rod, okaljan tolikim zlodjelima.
  31. Nužno je dakle da svaki, u ovoj tako važnoj i tako teškoj nauci, ima uvijek pred očima, da se ova istina o prirodnom znaku, po kojem je Srce Isusovo povezano s Osobom Riječi, osniva posve sva na temeljnoj činjenici o hipostatskom sjedinjenju. Ako pak netko ovo niječe, on obnavlja zablude, što ih je Crkva više puta osudila. One se protive jedinstvu osobe u Kristu, kao i različnosti i neokrnjenosti obiju naravi.
    To štovanje vodi do punine ljubavi
  32. Nakon što smo utvrdili ovu temeljnu istinu, razumijemo, da je Srce Isusovo, Srce, što pripada Božanskoj Osobi, to jest Utjelovljenoj Riječi i da nam ono predočuje i kao pred oči stavlja svu ljubav, kojom nas je ljubio i kojom nas neprestano ljubi. Upravo zbog toga treba pridavati toliku važnost štovanju Presvetog Srca, kao da bi ono bilo najsavršenije ispovijedanje kršćanske vjere. Zaista, sva Isusova vjera počiva na Bogo-čovjeku Posredniku, tako da k Srcu Božjemu možemo doći samo po Srcu Kristovu. I sam je to ovako kazao: “Ja sam put, i istina, i život. Nitko ne dolazi k Ocu, osim po meni” Iv 14, 6. Tako možemo lako zaključiti, da je štovanje Presv. Srca Isusova, po svojoj biti, štovanje ljubavi, kojom nas Bog ljubi po Isusu, te istovremeno izraz naše ljubavi, kojom ljubimo Boga i druge ljude. Drugim riječima: ovo je štovanje usmjereno na ljubav Božju prema nama, naime na Boga, kome se moramo klanjati, kome se moramo zahvaljivati i koga moramo nasljedovati. Ovo štovanje ima za svrhu, da nas dovede najvećoj i savršenoj ljubavi, koja nas sjedinjuje s Bogom i ostalim ljudima, držeći se uvijek sa sve većim veseljem nove zapovijedi, koju je Božanski Učitelj ostavio apostolima kao svetu baštinu, kad im je rekao: “Novu vam zapovijed dajem: da ljubite jedan drugoga, kao što sam ja ljubio vas; tako da i vi ljubite jedan drugoga; ovo je zapovijed moja: Ljubite se među sobom, kao što sam ja ljubio vas” Iv 13, 34. Ova je zapovijed uistinu nova i vlastita Kristu, jer – kako piše sveti Toma Akvinac: “Ukratko se razlika među Novim i Starim Zavjetom svodi na malo stvari. Ovako govori Jeremija: “Učinit ću novi zavjet s domom Izraelovim” Jer 31. Izvršavanje ove zapovijedi u St. Zavjetu, pod utjecajem straha i ljubavi, otkriva Novi Zavjet. I zato ta zapovijed nije bila vlastita Starom Zavjetu, nego je bila priprava za Novi Zavjet” Coment. in Evang. s. Joan.

V. ZA ŠTO PROSVJETLJENIJU I ŠTO ŠIRU PRIMJENU
ŠTOVANJA PRESVETOG SRCA

  1. Prije nego li završimo ove tako lijepe i tako utješne misli o pravoj naravi i kršćanskom bogatstvu ovog štovanja, svijesni dužnosti svoje apostolske službe, koja je najprije povjerena svetom Petru, nakon što je triput očitovao svoju ljubav prema Kristu, našem Gospodinu, mislimo, Časna Braćo, da je korisno, da vas opet obodrimo, a po vama i sve naše drage sinove u Kristu, da nastojite što većom revnošću promicati ovu preslatku pobožnost. Mi se doista nadamo, da će iz nje proizaći i za naša vremena premnoge koristi.
  2. I doista, ako se pravo razmotre razlozi, na kojima se osniva čašćenje probodenog Srca Isusova, bit će svima jasno, da se ovdje ne radi o nekoj običnoj pobožnoj vježbi, koju smije svatko po svojoj volji smatrati sporednom ili do nje malo držati, nego da se radi o pobožnosti, koja ima najveću važnost, da se postigne kršćanska savršenost. Ako, prema tradicionalnom bogoslovskom poimanju, kako naučava anđeoski naučitelj, “pobožnost nije ništa drugo, do li volja spremno se predati onome, što se odnosi na službu Božju” Sum. theol., može li onda biti za nas kakve preče, potrebnije, plemenitije i slađe službe od one, koju iskazujemo njegovoj ljubavi? Što može Bogu biti draže ili milije, nego li služba, koja se iskazuje Božanskoj ljubavi, jer štogod činimo drage volje, to je u neku ruku dar i jer je “ljubav prvi dar, po kojem dragovoljno darujemo sve darove” Ibid.. Treba prema tome nada sve cijeniti onu vrstu pobožnosti koja pomaže čovjeku, da Boga više štuje i ljubi i lakše i spremnije se predaje Božanskoj ljubavi; k tome se sam naš Spasitelj udostojao, da baš tu vrstu pobožnosti predloži i preporuči kršćanskom puku, a Vrhovni Svećenici su je štitili i velikim pohvalama uzdigli u spomenutim dokumentima. Radi toga bi ludo i nepromišljeno radio i Boga vrijeđao onaj, koji bi omalovažavao ovo izvanredno dobročinstvo, što ga je Isus Krist darovao Crkvi.
    Ne smijemo se ograničiti na vanjske pobožnosti i osobne prošnje
  3. Iz svega ovoga biva jasno, da Kristovi vjernici, iskazujući štovanje Presvetom Srcu Otkupiteljevu, izvršuju najvažniju dužnost, naime: služe Bogu, te ujedno sebe, svoja nutarnja čuvstva i vanjska djela posvećuju Stvoritelju i Otkupitelju, i tako ispunjaju onu zapovijed Božju: “Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom misli svojom” Mk 12, 30. Oni su uz to sasvim uvjereni, da njih ne potiču na štovanje Božje prvenstveno osobne koristi, tjelesne ili duhovne, vremenite ili vječne, nego da ih na to potiče sama dobrota Božja. Njemu nastoje služiti tako, da Mu uzvraćaju dužnu ljubav, poklon i zahvalu. Kad ne bi bilo tako, štovanje se Presv. Srca nipošto ne bi slagalo s čistom katoličkom vjerom, budući da čovjek drugačijim štovanjem ne bi imao u vidu Božansku ljubav. Onda bi se s pravom moglo govoriti o pretjeranom samoljublju ili brigom za sebe, što katkada pokazuju oni, koji krivo shvaćaju ili obavljaju ovu tako plemenitu pobožnost. Radi toga neka budu svi duboko uvjereni, da u čašćenju uzvišenog Srca Isusova nisu glavna ni najvažnija stvar vanjske pobožne vježbe, niti smije biti glavni razlog štovanja molenje onih dobara, što ih je Krist Gospodin u privatnim objavama zajamčio, i to zato, da bi se ljudi većom revnošću prihvatili glavnih dužnosti kršćanske vjere, naime: ljubavi i zadovoljštine. Time će ujedno najviše uraditi i za svoju vlastitu duhovnu korist.
    Obilni plodovi pobožnosti prema Presv. Srcu
  4. Stoga mi silno potičemo svu Našu djecu u Kristu, da sa žarom prigrle ovu pobožnost. I one, koji su već vični crpsti spasonosne vode, što teku iz Srca Otkupiteljeva, kao i one, koji izdaleka promatraju poput znatiželjnih i neodlučnih gledalaca. Neka takovi dobro uvide, da se tu radi o štovanju, kako smo već rekli, koje je već vrlo staro u Crkvi, koje ima čvrste temelje u Svetom Pismu, koje je posve u skladu s Predajom i liturgijom i koje su rimski Biskupi uzvisili nebrojenim i najvećim pohvalama. Njima nije bilo dosta, što su ustanovili svetkovinu u čast Presv. Srca Otkupiteljeva i uveli je u cijelu Crkvu, već su posvetili i prikazali svečanim obredom cijeli ljudski rod istom Presv. Srcu Annum Sacrum. Odatle je Crkva crpila bogate i najutješnije plodove. Tu spadaju nebrojena obraćenja na kršćansku vjeru, kod mnogih novi plamsaji vjere i sve uža veza vjernika s premilim našim Otkupiteljem. Svi su ti plodovi osobito ovih posljednjih desetljeća došli do izražaja i brojem i važnošću.
  5. Dok promatramo ovaj čudesni prizor, kako se naime raširila i rasplamsala pobožnost prema Presv. Srcu Isusovu u tolikoj mjeri među svim redovima vjernika, napunja Nas čuvstvo radosne zahvalnosti, utjehe i radosti. I nakon što smo dali dužnu zahvalnost našem Otkupitelju, u kojem je pohranjeno neizmjerno blago dobrote, nameće nam se dužnost, da se zahvalimo očinskim srcem svima onima, bili oni svećenici ili svjetovnjaci, koji su neumornim trudom pridonijeli širenju ovog štovanja.
    Potreba štovanja Presv. Srca poradi sadašnjih potreba Crkve
  6. Časna Braćo! Istina, pobožnost prema Presv. Srcu Isusovu posvuda je urodila spasonosnim plodovima kršćanskog života. Ipak je svima poznato, kako vojujuća Crkva na zemlji, a pogotovo građansko društvo, još nije postigla one potpune i najveće savršenosti, koja odgovara željama Isusa Krista, Zaručnika otajstvene Crkve i Otkupitelja ljudskog roda. Mnogi sinovi Crkve previše nagrđuju i kaljaju lice svoje Majke, kojim su obilježeni. Život mnogih Kristovih vjernika ne blista onom svetošću, na koju su Božjom milošću pozvani. Svi se grešnici nisu povratili u očinsku kuću, koju su po nesreći ostavili, da u njoj opet obuku najljepšu haljinu Lk 15, 22, da prime na ruku prsten, koji je znak vjernosti Zaručniku njihove duše. Još nisu svi pogani učlanjeni kao udovi u otajstveno Kristovo Tijelo. To još nije sve. Silnu Nam bol zadaje sve slabija vjera dobrih, koji – zavedeni varavom privlačivošću zemaljskih dobara – vide, kako u njima jenjava i pomalo se gasi žar Božanske ljubavi. Ali mnogo dublju bol zadaju nam djela bezbožnih ljudi, koji – danas više nego ikada – razdraženi od paklenog neprijatelja, nepomirljivom i otvorenom mržnjom napadaju Boga, Crkvu, a u prvom redu onoga, koji na zemlji zastupa Osobu Božanskog Otkupitelja i predstavlja njegovu ljubav prema ljudima, prema vrlo poznatim riječima milanskog učitelja: “Petra se pita za ono, o čemu se sumnja, ali ne sumnja Gospodin, koji pita. Ne pita, da nauči, nego da pouči onoga, koga nam je ostavio kao zamjenika svoje ljubavi prije svoga uzašašća na nebo” Exposit. in Evang. sec Lucam.
  7. I doista, mržnja na Boga i na one, koji Ga zakonito zastupaju, takav je zločin, da većeg ne mogu počiniti ljudi, stvoreni na sliku i priliku Božju i određeni, da vječno uživaju u njegovu savršenom prijateljstvu u raju. Mržnja na Boga najviše rastavlja čovjeka od Najvišeg Dobra. Ona čovjeka navodi na to, da odbaci od sebe i od svojih bližnjih sve, što dolazi od Boga, što nas sjedinjuje s Bogom, što nas dovodi k Božjoj radosti: istinu, krepost, mir i pravdu Summ. Theol.
  8. Nažalost, moramo gledati, kako se u nekim zemljama množi broj Božjih neprijatelja, kako se šire zablude bezvjerja i kako se svuda povećava razuzdana sloboda uživanja. Zar je dakle čudno, što u mnogim dušama slabi ljubav, koja je vrhovni zakon kršćanske vjere i koja je najjači temelj istinite i savršene pravde, glavno vrelo mira i čistih užitaka? Lijepo nas je na to upozorio Spasitelj riječima: “Jer će bezbožnost uzeti mah, ljubav će ohladnjeti kod mnogih” Mt 24, 12.
    Štovanje Presvetog Srca, spas modernog svijeta
  9. Kad motrimo tolika zla, koja, danas više nego ikada, tako žestoko uznemiruju pojedince, obitelji, narode i čitavi svijet, gdje ćemo, Časna Braćo, potražiti lijeka? Možemo li naći kakvu pobožnost, koja bi bila odlučnija od štovanja Presv. Srca Isusova, koja bi bolje odgovarala posebnom obilježju kat. vjere, koja bi uspješnije priskočila u pomoć današnjim potrebama Crkve i ljudskog roda? Koje je štovanje plemenitije, slađe i spasonosnije od ovoga, budući da je posve usmjereno prema Božjoj ljubavi? Miserentissimus Redemptor. Konačno, što može jače djelovati od Kristove ljubavi – koju pobožnost prema Presv. Srcu dnevice više njeguje i umnaža – na vjernike, da ih potakne i privuče, da u svom životu privode u djelo evanđeoski zakon, bez kojega ljudi nikako ne mogu postići pravi mir, kako nam to lijepo svjedoče riječi Duha Svetoga: “Djelo pravde bit će mir” Iz 31, 17.
  10. Mi ćemo se stoga ugledati u primjer Našeg neposrednog Predšasnika; pa ćemo opet upraviti svoj Našoj predragoj djeci u Kristu onu opomenu, koju je neumrle uspomene Lav XIII. upravio na kraju prošlog stoljeća svim vjernicima i svim, onima, koji su iskreno zabrinuti za njihov spas i za spas građanskog društva: “Gle, danas pred našim očima blista drugi presretni i Božanski znak, naime Pres. Srce Isusovo, obasjano presjajnim sjajem usred plamena. U njega moramo staviti sve ufanje. Od njega moramo izmoliti spasenje ljudsko i od njega ga očekivati” Annum Sacrum; Acta Leonis, Miserentissimus Redemptor.
  11. Naša je živa želja, da u čašćenje Srca Isusova nađu kao zastavu i vrelo jedinstva, spasenja i mira svi oni, koji se ponose kršćanskim imenom i koji junački vojuju, da se u svijetu učvrsti kraljevstvo Kristovo. Ipak nitko ne smije misliti, da ovo štovanje umanjuje vrijednost drugim pobožnostima, kojima kršćanski puk – pod vodstvom Crkve – časti Božanskog Otkupitelja. Naprotiv, žarka pobožnost prema Srcu Isusovu zacijelo će njegovati i promicati osobito čašćenje presv. Križa i ljubav prema presv. Oltarskom Sakramentu. Možemo sigurno tvrditi, da nitko ne može dobro razumjeti Raspetog Isusa, ako nije zavirio u mističnu nutrinu njegovog Srca. To divno osvjetljuje ono, što je Isus Krist objavio sv. Gertrudi i sv. Mariji Margareti. Niti čovjek može lako shvatiti silnu ljubav, koju je Krist pokazao dajući nam sama sebe za duhovnu hranu, ako ne bude posebnim načinom častio euharistijsko Srce Isusovo, koje nas mora potsjećati, da se poslužimo riječima Našeg Predšasnika bl. uspomene Lava XIII.: “Čin najviše ljubavi, u kojem je naš Otkupitelj izlio sve bogatstvo svoga Srca i ustanovio klanjanja dostojni Sakramenat Euharistije, da s nama boravi sve do konca vjekova” Litt. Apost. quibus Archisodalitas a Corde Eucharistico Jesu ad S. Joachim de Urbe erigitur; Acta Leonis; Mirae caritatis. “Jer Euharistija, koju nam je poklonio s toliko ljubavi svega Srca, nije najmanji dio njegova Srca” De Eucharistia; Opera omnia.
  12. Konačno, potaknuti silnom željom, da stavimo sigurnu branu protiv bezbožnih spletaka neprijatelja Boga i Crkve, te da ponovno privedemo na stazu ljubavi prema Bogu i bližnjemu obitelji i narode. Mi se ne ustručavamo pokazati štovanje Presv. Srca Isusova kao najbolju školu Božanske ljubavi. Božanske, velimo, ljubavi, jer ona mora biti temelj Božjeg kraljevstva u svim dušama, u obiteljima i u narodima, da ih uvidi, kako to veoma mudro kaže bl. uspomene Naš Predšasnik: “Kraljevstvo Isusa Krista nalazi svoju snagu i svoju ljepotu u Božanskoj ljubavi. Sveta i uredna ljubav je njegov temelj i vrhunac. Odatle nužno slijede slijedeća načela: nepovredivo ispunjavati svoje dužnosti; tuđa prava nikada ne krnjiti; više cijeniti nebesko nego zemaljsko; ljubav Božju cijeniti iznad svega” Tametsi: Acta Leonis.
    Neokaljano Srce Marijino
  13. Da bi pak kršćanska zajednica i cijeli ljudski rod crpio što veću korist iz štovanja Presv. Srca Isusova, vjernici moraju voditi brigu, da s ovim štovanjem usko povežu i čašćenje Bezgrešnog Srca Marijina. Bog je htio, da preblažena Djevica Marija bude nerazdjeljivo sjedinjena s Kristom u djelu otkupljenja čovječanstva. Naše spasenje izvire iz ljubavi Isusa Krista i njegovih patnja usko povezanih s ljubavlju i patnjama njegove Majke. Zato posve dolikuje, da kršćanski puk, budući da je primio Božanski život od Krista po Mariji, uz dužno čašćenje Presv. Srca Isusova, iskazuje i preljubeznom Srcu nebeske Majke osjećaje bogoljubnosti, ljubavi, zahvalnosti i zadovoljštine. S ovom premudrom i preslatkom osnovom Božanske Providnosti posve je u skladu, što smo Mi, posebnim činom, svečano posvetili neokaljanom Srcu Bl. Djevice Marije svetu Crkvu i cijeli svijet . Usp. AAS.
    Proslava 100-godišnjice dekreta Pape Pija IX.
  14. Ove se godine, kako spomenusmo, sretno navršava prvo stoljeće, otkako se u cijeloj Crkvi slavi svetkovina Presv. Srca Isusova po naredbi Našeg Predšasnika bl. uspomene Pija IX. Stoga Časna Braćo, vruće želimo, da kršćanski narod posvuda svečano slavi ovu stoljetnicu u čast Presv. Srca Isusova javnim klanjanjem, zahvaljivanjem i zadovoljštinama. Ove će svečanosti kršćanske radosti i pobožnosti zacijelo posebnim žarom slaviti – sjedinjen u molitvi i ljubavi sa svim vjernicima – onaj narod, iz kojeg je potekla po Božjoj volji sveta djevica, neumorni glasnik i promicatelj ove pobožnosti.
  15. Puni preslatke utjehe i radujući se unaprijed duhovnim plodovima, koji će – kako se nadamo – obilno provreti u Crkvi iz čašćenja Presv. Srca Isusova – ako vjernici budu ovu pobožnost pravo razumjeli i ako je budu marljivo obavljali prema onome, kako smo je razložili – šaljemo k Bogu ponizne molitve, da bude na pomoć svojim milostima ovim našim prevrućim željama. Molimo da se, milošću Božjom, po ovogodišnjim svečanostima, sve više i više rasplamti i proširi pobožnost prema Presv. Srcu Isusovu i da se sve bujnije rasprostrani po cijelom svijetu njegovo preslatko gospodstvo i kraljevstvo: “kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira” Praef. Jesu Christi Regis.
  16. Kao zalog ovih milosti od svega srca podjeljujemo Apostolski blagoslov svakome od Vas, Časna Braćo, svećenstvu i Vama povjerenim vjernicima, posebno onima, koji se zalažu oko promicanja i širenja štovanja Presv. Srca Isusova.
    Dano u Rimu, kod sv. Petra, dne 15. svibnja 1956. god., osamnaeste godine Našeg Pontifikata.
    Pio PP. XII.instagram.com/p/Bx2b31CDl-0/

suzana monika
@MonikaSuzana
·
51s
(link: http://www.philomena.org/prayers.asp) philomena.org/prayers.asp

BOG TE LJUBI

Be yourself; Everyone else is already taken.

— Oscar Wilde.

This is the first post on my new blog. I’m just getting this new blog going, so stay tuned for more. Subscribe below to get notified when I post new updates.